Kad je naša zemlja postala tuđa briga

“Ne možeš to samo tako prodati! To je djedovina!” vikao je moj brat Dario, lice mu crveno od bijesa, dok je majka šutjela u kutu, stisnutih usana. Bilo je to ljeto 2002. godine, u našoj staroj kući u blizini Travnika, kad su roditelji odlučili da prodaju naš mali komad zemlje. Zemlja na kojoj sam kao dijete trčala bosa, gdje smo Dario i ja gradili kolibe od grana i krali šljive iz susjedovog voćnjaka. Tada nisam znala da će ta odluka zauvijek promijeniti našu obitelj.

Otac je bio neumoljiv. “Moramo ići. U Zagrebu nas čeka bolji život. Ovdje nema budućnosti za vas.” Sjećam se kako sam gledala kroz prozor automobila dok smo odlazili, a kiša je prala blatnjave staze i moju tihu tugu. Dario nije razgovarao s roditeljima mjesecima. Ja sam pokušavala biti jaka, ali svake noći sam plakala u jastuk, osjećajući se kao da sam izdala djeda koji je tu zemlju orao svojim rukama.

Godine su prolazile. U Zagrebu smo se snašli, ali nikad nisam zaboravila miris vlažne zemlje nakon kiše ili zvuk zvona sa stare crkve u selu. Udala sam se za Mirzu, Sarajliju koji je razumio moju nostalgiju. Imali smo sina Filipa, koji je od malih nogu slušao priče o “našoj zemlji”. Kad bi me pitao zašto više nemamo tu kuću i voćnjak, uvijek bih izbjegavala odgovor. “Nekad život odluči umjesto tebe, sine,” govorila bih tiho.

Prije dvije godine, Filip mi je rekao da želi otići do Travnika. “Mama, želim vidjeti gdje si odrasla. Možda… možda možemo otkupiti zemlju natrag?” U njegovim očima vidjela sam onu istu iskru koju sam imala kao dijete. Srce mi se steglo od ponosa i straha. “To nije tako jednostavno, Filipe. Ljudi su se promijenili, selo više nije isto.” Ali on nije odustajao.

Filip je kontaktirao općinu, pronašao novog vlasnika – starog susjeda Ivu, koji je zemlju kupio kad smo mi otišli. Ivo je bio tvrd pregovarač. “Znaš ti dobro koliko ta zemlja sad vrijedi? Nije više ona zapuštena livada!” Filip mu je nudio više nego što je realno vrijedilo, ali Ivo je oklijevao. U međuvremenu, vijest o Filipovoj namjeri proširila se selom kao požar.

Prva me nazvala tetka Ljiljana iz Zenice: “Šta to vaš mali radi? Hoće li sad svi iz Zagreba dolaziti i kupovati nazad što su prodali?” Zatim stric Zoran: “Ako Filip uzme zemlju, ja ću tražiti svoj dio! Nismo mi ništa dobili kad ste vi prodavali!” Obiteljska grupa na Viberu gorjela je od poruka – optužbe, prijetnje, stari računi izvlačili su se na svjetlo dana.

Mirza me gledao dok sam sjedila za stolom, glave u rukama. “Zašto si mu dala da ide tamo? Znaš kakvi su ljudi kad je zemlja u pitanju.” Nisam imala odgovor. Filip se vratio iz Travnika utučen. “Mama, Ivo kaže da će razmisliti, ali svi su protiv nas. Čak ni Dario ne želi pomoći.” Dario je sada živio u Mostaru i godinama nije dolazio na obiteljska okupljanja. Kad sam ga nazvala, bio je kratak: “Neka Filip pusti to. Nemaš pojma koliko si problema otvorila.”

Noću nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – djed kako sjedi na klupi ispod kruške, baka koja peče pitu u staroj peći na drva, moj prvi poljubac iza štale… Sve to sada pripada nekome drugome. Jesmo li stvarno morali otići? Jesmo li mogli drugačije?

Filip nije odustajao. Pisao je pisma Ivi, razgovarao s općinom, pokušavao nagovoriti Darija da mu barem da podršku pred rodbinom. Ali što je više pokušavao, to su se ljudi više okretali protiv nas. Počele su kružiti glasine – da smo došli s novcem iz Zagreba da “kupimo selo”, da želimo sve sebi uzeti.

Jedne večeri Filip mi je rekao: “Mama, možda sam pogriješio. Možda sam trebao pustiti prošlost na miru.” Zagrlila sam ga i zaplakala prvi put nakon mnogo godina. “Nisi pogriješio, sine. Samo si podsjetio sve nas koliko boli još uvijek nosimo u sebi.”

Na kraju, Ivo nam je poslao poruku: “Neću prodati zemlju. Previše ste bure digli oko toga.” Filip je bio slomljen. Ja sam osjećala olakšanje i tugu istovremeno – kao da sam izgubila još jednom ono što nikad nisam preboljela.

Danas sjedim na balkonu našeg zagrebačkog stana i gledam Filipa kako se igra sa svojom djecom. Pitam se: Je li vrijedilo pokušati vratiti prošlost? Ili smo samo još jednom dokazali da su rane iz djetinjstva najdublje?

Možda će netko od vas razumjeti ovu bol – ili mi reći: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ikada zacijeliti obiteljske rane koje ostavi jedna prodana zemlja?