Izgubljeni zagrljaj: Baka Marija i tišina između generacija
“Ne možeš više dolaziti po Lanu. Tako je najbolje za sve nas!” viknula je Ivana, moja kćerka, tresući se od bijesa dok je stajala na pragu svog stana u Novom Zagrebu. Kiša je padala, a ja sam stajala s kišobranom u ruci, osjećajući kako mi srce puca na tisuću komadića. Lana, moja mala unuka, gledala me iza zavjese, njene velike smeđe oči pune suza. Nisam znala što reći. Samo sam šapnula: “Ivana, molim te…”
Ali vrata su se zalupila prije nego što sam stigla završiti rečenicu.
Nikada nisam mislila da će doći dan kada ću biti strankinja u životu vlastite unuke. Sve je počelo zbog gluposti – obične nesuglasice oko Lanine prehrane. Ivana je bila stroga, sve organsko, bez šećera, bez glutena. Ja sam joj, kao svaka baka, krišom dala komadić čokolade. Lana se nasmijala, a ja sam se osjećala kao da sam joj poklonila cijeli svijet. Ali Ivana je to saznala i eksplodirala.
“Ti nikad ne poštuješ moje odluke! Uvijek misliš da znaš bolje!” vrištala je na mene preko telefona te večeri. Pokušala sam objasniti, ali nije slušala. Sljedećih dana nije odgovarala na moje poruke ni pozive. Onda je stigla poruka: “Ne dolazi više. Ne želim da Lana ima kontakt s tobom dok ne naučiš poštovati mene kao majku.”
Moj muž Ante pokušavao me utješiti: “Pusti je, proći će je to. Znaš kakva je Ivana, tvrdoglava na tebe.” Ali nije prolazilo. Dani su prolazili u tišini. Onda sam jednog jutra pronašla pismo u sandučiću – službeni dopis odvjetnika. Ivana traži sudsku zabranu pristupa Lani.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledala papir i tresla se. “Što sam to postala? Kakva sam to majka bila kad me vlastito dijete ovako kažnjava?”
Moja prijateljica Jasmina iz Sarajeva zvala me svaki dan: “Marija, moraš razgovarati s njom. Ne možeš dozvoliti da te tako izbriše iz života male Lane!” Ali kako razgovarati kad druga strana ne želi ni čuti tvoje ime?
Počela sam sanjati Lanu svake noći. U snovima me zove: “Bako, dođi!” Budila bih se u suzama, osjećajući prazninu koju ništa nije moglo ispuniti. Pokušavala sam se zabaviti – išla sam na plac, pekla kolače, gledala stare slike – ali sve me podsjećalo na nju.
Jednog dana srela sam susjedu Ružu na stubištu. “Čula sam za Ivanu… Znaš, moja sestra iz Mostara prošla je isto s unukom. Godinama nisu pričale. Sad joj je žao, ali kasno je…”
Te riječi su me proganjale danima. Jesam li ja kriva? Jesam li previše gurala svoje mišljenje? Možda sam trebala šutjeti i pustiti Ivanu da bude majka kakva želi biti.
Ali onda bih se sjetila svih onih dana kad sam čuvala Lanu dok je Ivana radila prekovremeno u banci. Sjetila bih se kako smo crtale kredama po pločniku ispred zgrade, kako smo zajedno radile kolače za Božić i kako bi Lana uvijek rekla: “Bako, ti si najbolja na svijetu!”
Jedne večeri Ante mi je rekao: “Marija, možda bi trebala otići do nje i pokušati još jednom razgovarati. Bez optužbi, samo reci koliko ti nedostaje Lana.”
Skupljala sam hrabrost danima. Na kraju sam otišla pred Ivanina vrata s malim plišanim medvjedićem kojeg je Lana obožavala.
Vrata mi je otvorio Ivanin muž Dario. Pogledao me hladno: “Ivana ne želi razgovarati s tobom. Najbolje da odeš prije nego što pozovem policiju.” Nisam mogla vjerovati što čujem.
Vratila sam se kući slomljena. Te noći nisam spavala ni minute. Ujutro sam otišla kod odvjetnice Mirele iz Trešnjevke. Objasnila mi je da su šanse male – zakon štiti roditeljska prava, a bake i djedovi su često nemoćni.
“Ali ja sam joj baka! Zar to ništa ne znači?” pitala sam kroz suze.
Mirela je slegnula ramenima: “Nažalost, sudovi rijetko idu protiv volje roditelja osim ako postoji ozbiljan razlog…”
Dani su prolazili u agoniji. Počela sam pisati pisma Lani – svako pismo završavalo bi riječima: “Volim te najviše na svijetu.” Nisam znala hoće li ih ikada pročitati.
Moja sestra Ljiljana iz Osijeka došla mi je u posjetu: “Marija, moraš misliti i na sebe. Znam da ti je teško, ali ne možeš živjeti samo za Lanu.”
Ali kako objasniti nekome tko nije prošao kroz ovo koliko boli kad ti oduzmu dijete koje si volio kao svoje?
Jednog dana stigla mi je poruka od nepoznatog broja: “Bako, nedostaješ mi.” Srce mi je preskočilo od sreće i tuge istovremeno. Bila je to Lana – uspjela je pronaći moj broj na starom mobitelu koji sam joj jednom dala za igru.
“Lana, dušo moja! Kako si?” napisala sam drhtavim prstima.
“Dobro sam… Mama ne zna da ti pišem. Volim te puno.”
Plakala sam satima nakon toga. Znala sam da ne smijem odgovarati previše – nisam htjela da Lana upadne u probleme zbog mene.
Sada sjedim za stolom i pišem ovu priču jer želim da ljudi znaju koliko boli može donijeti jedan nesporazum i koliko su krhke obiteljske veze.
Pitam se: Je li moguće oprostiti i krenuti dalje kad te vlastito dijete odbaci? I ima li nade da će Lana jednog dana ponovno potrčati u moj zagrljaj?