Od snova do stvarnosti: Kako sam zavoljela svoj kaos
“Mama, zašto nam opet curi iz plafona?” – viknula je Lana iz dnevnog boravka, dok sam ja pokušavala pronaći gdje sam ostavila ključeve od podruma. Bilo je to treći put u mjesec dana da nam je kiša pronašla put kroz stari krov. U tom trenutku, dok sam gledala u mrlju koja se širila po bijelom stropu, osjetila sam kako mi srce tone. Nije ovo bio život koji sam zamišljala.
Oduvijek sam sanjala uredan stan u novogradnji, s mirisom svježe kave i djecom koja se smiju, a ne vrište. Umjesto toga, muž Ivan i ja smo kupili staru kuću na periferiji Zagreba jer je bila jedina koju smo mogli priuštiti. “Bit će to naš projekt,” rekao je Ivan s osmijehom dok smo prvi put ušli u hodnik pun paučine. “Samo malo truda i sve će biti kao novo.”
Ali nitko me nije pripremio na to koliko malo truda zapravo znači – beskrajne sate čišćenja, krpanje rupa, natezanja s majstorima koji nikad ne dođu kad kažu da hoće. Lana, naša kćerka, bila je sve samo ne poslušna. Imala je više energije nego troje djece zajedno. “Mama, zašto ne možemo imati normalnu kuću kao Ena iz razreda?” pitala bi me dok bi skakala po starim daskama koje su škripale pod svakim korakom.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Lanu, ona je uporno odbijala leći. “Mama, bojim se onog zvuka iz podruma.” Nisam joj mogla reći da se i ja bojim – ne zvuka, nego svega što ta kuća znači: kredita koji nas guši, stalnih popravaka, osjećaja da nikad neću biti dovoljno dobra majka ni supruga.
Ivan je radio po cijele dane i često dolazio kući umoran i nervozan. “Znaš da radim sve što mogu,” rekao bi mi kad bih mu spomenula da nam treba novi bojler ili da Lana treba nove tenisice. “Nije lako ni meni.”
Ponekad bih noću ležala budna i razmišljala kako bi bilo da sam ostala u Splitu kod roditelja, gdje je sve bilo poznato i sigurno. Ali onda bih čula Lanu kako u snu šapuće: “Mama…” i znala bih da ne mogu nigdje drugdje biti.
Jednog dana, Lana je došla iz škole uplakana. “Rekli su mi da smo siromašni jer nam kuća smrdi na vlagu.” Srce mi se slomilo. Sjela sam pored nje na pod i zagrlila je. “Znaš, Lana, ova kuća možda nije savršena, ali ovdje smo zajedno. I to je najvažnije.”
Te večeri Ivan i ja smo dugo razgovarali. Prvi put nakon dugo vremena nismo se svađali oko novca ili popravaka. “Možda bismo trebali prestati sanjati o savršenstvu,” rekao je tiho. “Možda je ovo naš život – nesavršen, ali naš.”
Počeli smo zajedno popravljati stvari. Lana je crtala srca po zidovima dok smo farbali dnevni boravak. Ivan je naučio zamijeniti slavinu zahvaljujući YouTubeu. Smijali smo se kad nam je boja kapala po podu i kad nam je pas Roko ostavio blatnjave otiske po svježe opranom tepihu.
Naučila sam voljeti male stvari: miris kruha koji pečem subotom ujutro, Lanu koja mi donosi cvijet iz dvorišta, Ivana koji me zagrli kad misli da spavam. Kuća više nije bila samo izvor problema – postala je mjesto gdje rastemo zajedno.
Ali problemi nisu nestali. Jednog dana Lana se razboljela i završila u bolnici zbog astme izazvane vlagom. Dok sam sjedila pored njenog kreveta, osjećala sam krivnju koja me gušila. “Mama, hoćemo li ikad imati bolju kuću?” pitala me tiho.
Tada sam shvatila: možda nikad nećemo imati ono što drugi imaju, ali imamo jedno drugo. Kad se Lana vratila kući, svi smo zajedno posadili cvijeće ispred ulaza. Nije to bio savršeni vrt iz časopisa, ali bio je naš.
Danas, kad me pitaju bih li mijenjala svoj život za onaj iz snova, nasmijem se. Naučila sam da sreća nije u savršenstvu nego u prihvaćanju svega što život nosi – i dobrog i lošeg.
Ponekad se još uvijek pitam: Jesam li pogriješila što sam odabrala ovaj put? Ili su upravo te pukotine ono kroz što ulazi svjetlo u naš život? Što vi mislite – vrijedi li boriti se za svoj mali kaos ili treba uvijek težiti savršenstvu?