„Jedno unuče mi je dovoljno!”: Priča o ljubavi, obitelji i granicama
„Jedno unuče mi je dovoljno!“, izgovorila je Marija, moja svekrva, dok sam još držala ruku na trbuhu, pokušavajući sakriti drhtavicu. U sobi je mirisalo na svježe pečene kiflice, ali meni se činilo kao da sam ušla u hladnjaču. Gledala sam u nju, tražeći trag šale ili barem topline u očima, ali njezin pogled bio je tvrd kao kamen.
„Ali, Marija…“, pokušala sam tiho, „ovo je vaše drugo unuče. Naše dijete…“
„Ivana, ja sam već baka. Imam unuče od Sanje. To mi je dovoljno. Ne mogu ja više tolike brige i obaveze. Nisam više mlada.“
Sanja je bila prva žena mog muža, Damira. Njihov sin, Filip, bio je mezimac cijele obitelji. Nakon razvoda, Damir je ostavio sve Sanji – stan, auto, čak i psa. Vratio se majci s jednim koferom i praznim pogledom. Tek kasnije smo se upoznali, zaljubili i izgradili svoj mali svijet u unajmljenom stanu na periferiji Zagreba.
Kad sam saznala da sam trudna, srce mi je bilo puno nade. Damir je bio sretan, ali i zabrinut. „Znaš kakva je mama“, rekao mi je te večeri dok smo ležali budni. „Ona voli Filipa više od svega. Bojim se da neće prihvatiti još jedno dijete.“
Nisam vjerovala da netko može odbaciti vlastito unuče. Ali sada, dok sam stajala pred Marijom, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Damir je šutio. Njegova šutnja bila je gora od bilo kakve svađe. Znao je da ne smije proturječiti majci. Uvijek joj je bio dužan – ona ga je podigla sama nakon što ih je otac napustio zbog druge žene iz Mostara.
Tjedni su prolazili. Marija nije spominjala trudnoću. Nije me pitala kako sam, niti je pokazala interes za bebu. Kad bi Filip došao kod nas, donosila bi mu poklone i kolače, a mene bi gledala kao da sam nevidljiva.
Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako udara po limenom krovu susjedove garaže, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja mama.
„Ivana, dušo, kako si?“
„Dobro sam“, slagala sam.
„Znam da nisi. Tata kaže da si smršavila. Dođi kući na vikend.“
Otišla sam u rodni Sisak na nekoliko dana. Mama me grlila dugo i čvrsto, a tata mi je pravio omiljenu juhu od rajčice. Osjetila sam mir koji mi je nedostajao.
Kad sam se vratila u Zagreb, Damir me čekao na stanici.
„Mama te zvala“, rekao je potiho.
„Znam.“
„Rekla mi je da ne želi doći na krštenje.“
Osjetila sam knedlu u grlu. „Zašto?“
„Kaže da nema snage za još jednu obiteljsku dramu.“
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Damira kako diše u snu i pitala se jesam li pogriješila što sam vjerovala da možemo biti sretni bez obzira na prošlost.
Mjeseci su prolazili. Rodila sam djevojčicu, Lanu. Bila je savršena – crne kose i očiju poput Damirovih. Moja mama i tata došli su odmah iz Siska s poklonima i suzama radosnicama.
Marija nije došla.
Prvi rođendan Lani bio je tih i skroman. Filip je došao s poklonom – plišanom žabicom – i zagrlio me snažno.
„Znaš, Ivana“, rekao mi je dok smo rezali tortu, „baka nije ljuta na tebe. Ona samo ne zna kako voljeti nekog novog.“
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala.
Godine su prolazile. Lana je rasla bez bake Marije u svom životu. Ponekad bi me pitala zašto njezina baka ne dolazi kao Filipova.
„Baka te voli na svoj način“, odgovarala bih tiho.
Ali istina je bila da nisam znala kako objasniti djetetu da ljubav odraslih ponekad ima granice koje djeca ne mogu razumjeti.
Jednog dana, dok sam spremala Lanu za školu, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam – Marija je stajala pred pragom s buketom tratinčica.
„Mogu li ući?“ pitala je tiho.
Lana ju je gledala širom otvorenih očiju.
Marija se sagnula i pružila joj cvijeće.
„Sretan ti rođendan, Lana.“
Lana ju je zagrlila bez riječi.
Gledala sam ih i osjećala kako mi srce puca i liječi se istovremeno.
Nakon što su otišle u dnevnu sobu igrati se s Filipom koji je upravo stigao iz škole, sjela sam za kuhinjski stol i zaplakala prvi put nakon dugo vremena – od olakšanja.
Možda ljubav nije uvijek onakva kakvu zamišljamo. Možda nekad treba vremena da pronađe put do srca.
Ali pitam vas – koliko bismo trebali čekati na tuđe prihvaćanje? I gdje povući granicu između vlastite sreće i tuđih očekivanja?