“Još spavaš? Vrijeme je da napraviš doručak za Marka – zvala je njegova mama”: Trebam li živjeti s muškarcem koji je pod majčinim utjecajem?

“Ela, još spavaš? Vrijeme je da napraviš doručak za Marka – zvala je njegova mama.” Glas moje svekrve, gospođe Ankice, odjekivao je kroz stan kao alarm koji ne prestaje zvoniti. Pogledala sam na sat – 7:05. Nedjelja. Dan kad sam se nadala da ću napokon odspavati do kasno. Ali ne, Ankica ima drugi plan.

Marko je još uvijek spavao, okrenut na bok, lagano hrčući. Izgledao je tako mirno, kao da ga ništa ne može probuditi – osim možda njegove mame. Ustala sam iz kreveta, osjećajući težinu u grudima. Nisam znala što me više boli: činjenica da me njegova majka budi ili što Marko nikad ne ustane prvi i ne napravi doručak za nas oboje.

Dok sam kuhala kavu, u glavi mi se vrtjela scena od sinoć. Sjedili smo za stolom s njegovim roditeljima, a Ankica je pričala kako Marko nikad nije volio špinat i kako mu ga nikad nije servirala. Pogledala me ispod obrva: “Ela, znaš li ti što Marko voli jesti?” Osjetila sam se kao učenica na ispitu iz predmeta „Moj dečko i njegove navike”.

Kad sam mu donijela kavu u krevet, Marko se samo nasmiješio i promrmljao: “Hvala, ljubavi.” Nisam imala snage ni za osmijeh. “Tvoja mama me probudila,” rekla sam tiho. On je samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona.”

Znam ja jako dobro kakva je ona. Znam i kakav je on. Ali nisam znala kakva sam ja postala – djevojka koja živi u stanu svog dečka, ali kao da živi s njegovom mamom.

Sve je počelo prije šest mjeseci kad smo se upoznali na rođendanu zajedničkog prijatelja. Marko me osvojio svojim šalama o zagrebačkim tramvajima i pričama iz djetinjstva na Jarunu. Bio je duhovit, pažljiv, drugačiji od svih koje sam do tada upoznala. Nakon nekoliko izlazaka, predložio je da se preselim kod njega jer mu je stan bio bliže mom poslu. Pristala sam, misleći da počinje novo poglavlje mog života.

Ali nisam znala da to znači i svakodnevne posjete njegove mame – s kolačima, juhama i popisima što Marko smije jesti, a što ne. Prvih tjedana bilo mi je simpatično koliko ga voli. Onda su počeli dolaziti pozivi: “Ela, jesi li mu oprala onu plavu košulju?” ili “Nemoj mu davati previše kave, znaš da mu to smeta želucu.”

Jednog dana, dok sam slagala veš, pronašla sam poruku na papiriću: “Ela, molim te pazi da Marko ne zaboravi uzeti vitamine.” Bila je to kap koja je prelila čašu.

Pokušala sam razgovarati s Markom.

“Marko, misliš li da bi tvoja mama mogla malo manje dolaziti? Osjećam se kao gost u vlastitom stanu.”

On je samo uzdahnuo: “Znaš koliko joj znači da brine o meni. Ona nema nikog osim mene.”

“Ali ima mene!” povikala sam, glas mi je zadrhtao. “I ja bih voljela da ti brineš o meni ponekad.”

Nije odgovorio. Samo je otišao pod tuš.

Sljedećih dana napetost je rasla. Ankica je počela dolaziti još češće, a ja sam sve više vremena provodila kod prijateljice Ivane. Jedne večeri, dok smo pile vino na njenom balkonu u Novom Zagrebu, Ivana me upitala:

“Ela, jesi li sigurna da želiš ovako živjeti? Zaslužuješ nekog tko će biti uz tebe, a ne uz svoju mamu.”

Nisam znala što reći. Voljela sam Marka, ali osjećala sam se kao treći kotač u vlastitoj vezi.

Jednog jutra, dok sam spremala doručak (naravno po Ankicinim uputama), Marko mi je prišao:

“Moja mama misli da bi trebali zajedno na more ovo ljeto.”

Pogledala sam ga u nevjerici: “Zajedno? S tvojom mamom?”

“Samo tjedan dana,” rekao je tiho.

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Marko, ja više ne mogu ovako. Ili ćemo biti par ili ćemo biti trio.”

Te večeri spakirala sam torbu i otišla kod Ivane. Marko me zvao nekoliko puta, ali nisam imala snage javiti se.

Sutradan mi je stigla poruka od Ankice: “Ela, žao mi je ako si se uvrijedila. Samo želim najbolje za svog sina.”

A što je s onim što ja želim? Što je s mojim životom?

Sjedim sada na Ivaninom kauču i pitam se: Je li ljubav dovoljna kad moraš dijeliti partnera s njegovom mamom? Gdje prestaje briga, a počinje kontrola? Možda nisam dovoljno jaka za ovu borbu – ili možda jednostavno zaslužujem više.