Između Dvije Vatre: Priča o Izdaji i Oprostu
“Ne možeš to napraviti, Dario!” vikao je Ivan, moj najbolji prijatelj, dok sam stajao na balkonu iznad zagrebačkih krovova, stisnutih šaka i zamućenih očiju. Zvukovi zabave dopirali su iznutra, ali meni su uši brujale od vlastitih misli. “Ako sad odeš s njom, sve ćeš izgubiti. Cora ti to nikad neće oprostiti.”
Ali nisam ga slušao. U tom trenutku, Ella je bila jedino što sam vidio. Njene tamne oči, smijeh koji je odzvanjao kroz prostoriju, način na koji me pogledala kao da sam jedini čovjek na svijetu. Sve ono što sam godinama gradio s Corom – povjerenje, zajedničke jutarnje kave, šetnje Maksimirom, planovi o djeci – sve je to nestalo u jednom trenu slabosti.
Cora i ja smo se upoznali na fakultetu. Bio je prosinac, hladan zrak parao je obraze dok sam kasnio na sastanak studentskog vijeća. Svi su već žustro raspravljali o najmu kostima za božićnu predstavu kad sam ugledao nju – Coru, s crvenim šalom i osmijehom koji je mogao otopiti snijeg na Zrinjevcu. Bila je drugačija od svih djevojaka koje sam do tada poznavao: pametna, britka na jeziku, ali nevjerojatno nježna kad bi pričala o svojoj obitelji iz Osijeka.
Naša veza rasla je polako, ali sigurno. Nakon diplome smo zajedno unajmili mali stan u Trešnjevci, gdje smo svaku kunu okretali dvaput prije nego što bismo je potrošili. Sjećam se kako smo zajedno slagali Ikeine police i smijali se kad bismo pogrešno zavrnuli vijke. Cora je uvijek govorila: “Bitno je da smo zajedno, sve ostalo ćemo nekako riješiti.”
Godine su prolazile, posao u banci me iscrpljivao, a Cora je radila kao učiteljica u osnovnoj školi. Nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo. Sve dok nije došla ta kobna večer.
Zabava kod Ivana bila je tipična zagrebačka – previše ljudi u premalom stanu, miris vina i cigareta u zraku. Ella se pojavila kasnije, u društvu zajedničkih prijatelja iz Splita. Bila je glasna, duhovita i odmah me osvojila pričom o tome kako je jednom provela noć na Marjanu čekajući izlazak sunca. Smijali smo se kao da se znamo godinama.
“Dario, ajde van na balkon!” povukla me za ruku. Pogledao sam oko sebe – Cora je razgovarala s Ivanovom sestrom i nije primijetila da nestajem. Na balkonu je Ella zapalila cigaretu i ponudila mi jednu. Odbio sam, ali nisam mogao odbiti njezin pogled.
“Znaš li ti koliko si zapravo tužan?” pitala me iznenada.
“Molim?”
“Vidim ti to u očima. Kao da si zapeo negdje između onoga što želiš biti i onoga što moraš biti.”
Nisam znao što reći. Osjetio sam kako mi se grlo steže.
“Možda si u pravu,” promrmljao sam.
Te večeri nisam otišao kući s Corom. Otišao sam s Ellom.
Sljedećih nekoliko tjedana bio sam izgubljen. Lagao sam Cori da radim prekovremeno, a zapravo sam provodio sate s Ellom po kafićima na Jarunu ili skrivenim stanovima njezinih prijatelja. Svaki put kad bih se vratio kući i vidio Coru kako spava na našoj staroj sofi, osjećao sam mučninu i krivnju koja me progonila.
Jedne večeri, dok sam ulazio u stan, Cora me dočekala sjedeći za stolom s mojim mobitelom u ruci.
“Tko je Ella?” pitala je tiho.
Osjetio sam kako mi krv nestaje iz lica.
“Cora… nije ono što misliš…”
“Znači ipak postoji nešto za što ne znam? Dario, koliko dugo već traje ovo?”
Nisam mogao lagati više. Sve sam priznao – svaki susret, svaku laž, svaki trenutak slabosti.
Cora nije plakala. Samo je ustala, uzela jaknu i izašla iz stana bez riječi.
Sljedećih dana pokušavao sam joj slati poruke, zvao njezine prijateljice, čak otišao do škole gdje radi. Nije mi odgovarala. Ivan mi je rekao da je otišla kod roditelja u Osijek.
Moji roditelji su bili razočarani. Majka me pitala: “Dario, zar ti nije bilo dovoljno ono što si imao? Zar si morao sve baciti zbog jedne noći?”
Nisam imao odgovor.
Ella je pokušala ostati uz mene, ali ubrzo je shvatila da nisam sposoban voljeti nikoga dok ne riješim ono što osjećam prema Cori – ili prema sebi.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupio hrabrosti otići u Osijek i pokucati na vrata Corine obiteljske kuće. Otvorila mi je njezina majka i samo kratko rekla: “Nije spremna razgovarati s tobom.”
Vratio sam se u Zagreb praznih ruku i još praznijeg srca.
Danas sjedim u našem nekada zajedničkom stanu i gledam kroz prozor kako snijeg polako prekriva grad. Svaki dan mislim na Coru i pitam se hoće li mi ikada moći oprostiti.
Možda sam izgubio sve zbog jedne pogreške. Ali pitam vas – može li se prava ljubav ikada potpuno uništiti izdajanjem? Ili postoji nada za oprost čak i kad sve izgleda izgubljeno?