“Imate mjesec dana da pronađete novi stan”: Majka tjera kćeri iz doma
“Imate mjesec dana da pronađete novi stan. Trebam biti sama.”
Riječi su mi odzvanjale u glavi kao udarci čekića. Stajala sam u dnevnoj sobi, držeći šalicu čaja koja se tresla u mojim rukama. Moja sestra Lana je šutjela, gledala u pod, a mama je stajala ispred nas, ruku prekriženih na prsima, lice joj je bilo hladno, gotovo neprepoznatljivo.
“Ali mama… gdje ćemo? Ja još uvijek tražim posao, Lana ima ispite…” pokušala sam, glas mi je pucao.
“Ne mogu više. Sve me guši. Ova kuća, vaša prisutnost, podsjeća me na njega. Moram disati. Vi ste odrasle žene, vrijeme je da krenete dalje.”
Nisam mogla vjerovati. Prije samo godinu dana tata je umro od moždanog udara. Sve se promijenilo preko noći. Mama je postala tiha, povučena, često bi nestajala iz stana na satima. Lana i ja smo pokušavale održati nekakvu normalu – kuhale smo zajedno, gledale stare serije, čak smo i smijale se ponekad. Ali mama je bila kao duh.
Sada nas tjera van.
Lana je prva progovorila nakon što je mama otišla iz sobe.
“Možda joj stvarno treba prostor. Možda smo joj teret.”
“Ne govori gluposti! Mi smo njena djeca!”
Ali nisam bila sigurna. U Zagrebu je teško naći stan, pogotovo s honorarnim poslom i studentskim budžetom. Prijatelji su mi govorili: “Ma to je samo faza tuge, proći će je.” Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s mamom, naišla bih na zid.
Jedne večeri sam je zatekla kako sjedi sama u kuhinji, gleda kroz prozor.
“Mama… molim te, reci mi što se događa.”
Nije me pogledala.
“Ne mogu više živjeti s vama. Svaki vaš smijeh me podsjeća na ono što sam izgubila. Želim biti sama. Ne mrzim vas, ali ne mogu vas više gledati.”
Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam znala što reći.
Lana i ja smo počele tražiti stanove. Svaka poruka na Njuškalu bila je kao još jedan čavao u lijes našeg djetinjstva. Neki stanovi su bili preskupi, drugi su tražili polog koji nismo imale. Jedne večeri Lana je plakala u svojoj sobi.
“Zašto nas ne voli? Što smo napravile?”
Zagrlila sam je i šutjele smo dugo.
Na poslu sam bila odsutna, šefica me pitala jesam li dobro.
“Obiteljski problemi,” promrmljala sam.
Nisam joj mogla reći istinu – tko bi povjerovao da majka može izbaciti vlastite kćeri?
Nakon tri tjedna našle smo mali stan u Dubravi. Bio je mračan i hladan, ali barem smo imale krov nad glavom. Posljednju večer u starom stanu sjedile smo na podu dnevne sobe s pizzom iz kartonske kutije.
“Zamisli da nam je tata živ… Nikad ovo ne bi dopustio,” rekla je Lana tiho.
Suze su mi klizile niz lice.
Kad smo odlazile, mama nas nije ispratila. Samo je ostavila ključ na stolu i nestala u svojoj sobi.
Prvih tjedana u novom stanu osjećala sam se izgubljeno. Lana se povukla u sebe, rijetko smo razgovarale. Ponekad bih uhvatila sebe kako pišem poruku mami, ali nikad je nisam poslala.
Jednog dana srela sam susjedu Ružu iz starog kvarta na tramvajskoj stanici.
“Čula sam za vas… Znaš, nije lako tvojoj mami. Ali ni vama nije lako. Drži se, dijete.”
Te riječi su mi donijele malo utjehe.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila hrabrosti nazvati mamu.
“Kako si?” pitala sam tiho.
“Dobro sam,” odgovorila je kratko.
“Fališ mi.”
Dugo je šutjela.
“I vi meni… ali još uvijek nisam spremna.”
Spustila sam slušalicu i shvatila – možda nikad nećemo biti obitelj kakva smo bili. Ali možda ćemo jednog dana pronaći put natrag jedni do drugih.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli drugačije? Je li ljubav majke zaista bezuvjetna ili postoje granice koje ni krv ne može premostiti?