Dvije godine tišine: Nora mi više ne govori

„Nora, jesi li opet ostavila šalicu na stolu? Koliko puta sam ti rekla da pospremiš za sobom?“ Moj glas je odjekivao kuhinjom, a Nora je samo slegnula ramenima i povukla se u svoju sobu. Tada nisam ni slutila da će to biti jedan od posljednjih naših razgovora. Danas, dvije godine kasnije, sjedim sama za istim stolom, zureći u praznu šalicu i pitajući se gdje sam pogriješila.

Moje ime je Vesna. Odrasla sam u malom mjestu kraj Osijeka, gdje su pravila bila jasna, a roditelji strogi. „Djeca moraju znati gdje im je mjesto“, govorila bi moja majka, a ja sam to upijala kao istinu. Kad sam rodila Noru, obećala sam sebi da ću biti još bolja majka – pravedna, ali zahtjevna. Željela sam joj pružiti sve što nisam imala, ali i naučiti je odgovornosti.

Nora je bila osjetljiva djevojčica, uvijek s knjigom u ruci i pogledom uperenim negdje daleko. Nije voljela galamu ni svađe. Ja sam, s druge strane, vjerovala da je disciplina ključ uspjeha. „Ako ne budeš učila, nećeš nigdje stići!“, ponavljala sam joj iz dana u dan. Njezin otac, Dario, bio je tiši tip – često bi samo slegnuo ramenima kad bih podigla glas. „Pusti dijete, Vesna. Nije kraj svijeta ako zaboravi pospremiti sobu.“ Ali ja nisam znala popustiti.

Godine su prolazile, a Nora je rasla u sjeni mojih očekivanja. Kad je upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, bila sam ponosna, ali i zabrinuta. „Nemoj zaboraviti tko si i odakle dolaziš“, govorila sam joj dok je pakirala kofere. „I ne troši novac na gluposti!“

Prve godine studija još smo razgovarale redovito. Zvala bi me navečer, pričala o predavanjima i novim prijateljima. No, s vremenom su pozivi postajali sve rjeđi. Kad mi je prvi put spomenula Erica, nisam bila oduševljena. „Amerikanac? Što će ti stranac? Zar nema dovoljno dobrih dečki ovdje?“

Nora je šutjela. Vidjela sam joj u očima da je povrijeđena, ali nisam znala kako zaustaviti riječi koje su navirale iz mene – riječi straha, brige i možda ljubomore što više nisam centar njezina svijeta.

Kad su se vjenčali, nisam prisustvovala svadbi. „Ne mogu doći“, rekla sam joj kratko preko telefona. „Imam previše posla.“ Istina je bila da nisam mogla podnijeti pomisao da svoju kćer dijelim s nekim koga ne poznajem i ne razumijem.

Godinu dana kasnije rodila se Serenity. Vidjela sam slike na Facebooku – Nora nasmijana, Eric drži bebu u naručju. Nikad me nisu pozvali da upoznam unuku. Prijateljice su me pitale: „Zašto ne odeš? To ti je krv.“ Nisam znala što da im kažem. Možda sam se bojala odbijanja više nego išta drugo.

Prošlo je dvije godine otkako mi se Nora zadnji put javila. Ponekad joj pošaljem poruku: „Nadam se da ste dobro.“ Nikad ne odgovori. Pratim njezin život kroz slike i statuse – Serenity slavi rođendan, Eric kuha večeru, Nora piše o knjigama koje čita svojoj kćeri. Sve ono što sam željela za nju, ali bez mene.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ivana.

– Vesna, moraš nešto poduzeti. Ne možeš tako živjeti – rekla mi je odlučno.
– Što da radim? Da joj pokucam na vrata i molim za oprost?
– Možda baš to trebaš napraviti.

Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – Norin prvi dan škole, njezin smijeh dok trči po dvorištu, naše zajedničke večere kad bi Dario još bio živ. Sve što smo imale nestalo je u tišini koju sam sama stvorila.

Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i otišla do njezina stana u Novom Zagrebu. Srce mi je lupalo dok sam stajala pred vratima s malim poklonom za Serenity u ruci. Vrata je otvorio Eric.

– Dobar dan… Vesna? – iznenadio se.
– Zdravo… Je li Nora doma?

Eric me pustio unutra bez riječi. U dnevnoj sobi sjedila je Nora s kćerkicom u krilu. Pogledala me hladno, bez osmijeha.

– Što radiš ovdje?
– Došla sam… Došla sam vidjeti tebe i Serenity.
– Nakon dvije godine? Sad si se sjetila?

Njezine riječi rezale su me dublje nego što sam očekivala.

– Znam da sam pogriješila… Nisam znala kako drugačije…
– Uvijek si znala samo naređivati i kritizirati! Nikad nisi pitala kako se osjećam! Nikad nisi bila tu kad mi je trebalo!

Serenity me gledala velikim očima, nesvjesna težine trenutka. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.

– Oprosti mi… Molim te…

Nora je šutjela dugo, a onda ustala i otišla u drugu sobu s djetetom u naručju. Eric mi je tiho rekao:

– Trebat će vremena…

Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca. Svaki dan pišem Noru pismo koje nikad ne pošaljem. Preispitujem svaku odluku koju sam donijela kao majka.

Možda sam previše tražila od nje jer sam željela najbolje. Možda sam zaboravila da ljubav nije kontrola nego prihvaćanje.

Pitam vas: Jesam li zaista bila loša majka ili samo majka koja nije znala bolje? Ima li nade za nas ili su neke tišine preduge da bi ih riječi premostile?