Dan prije našeg vjenčanja sve se srušilo: svekar i svekrva su povukli novac, a moj muž ih je zauvijek izbacio iz života
Ne znam ni danas jesam li više plakala od srama ili od bijesa.
Dan prije vjenčanja sjedila sam u stanu među kutijama s kolačima, posuđenim stolnjacima i onim sitnicama koje skupljaš mjesecima, a onda ti netko jednim pozivom sve zgazi. Zaručnik, moj Amar, stajao je kraj prozora i šutio. Samo je gledao van, u parkiralište, kao da će odgovor pasti s neba.
Njegova majka, Zdenka, nazvala ga je oko pet popodne.
“Amare, da ne okolišam… mi taj novac ipak ne možemo dati.”
On je prvo mislio da se šali.
“Kako ne možete? Mama, sutra je svadba.”
“Pa eto. Iskrsli su troškovi. I tvoj otac je rekao da nećemo više financirati nešto što se otelo kontroli.”
Otelo kontroli. Kao da smo pravili svadbu za petsto ljudi, a ne običnu proslavu u sali kod Jajca, sa stotinjak uzvanika i muzikom koju smo jedva dogovorili na rate.
Obećali su još prije četiri mjeseca da će oni pokriti salu i hranu. Moji roditelji, Senada i Mirsad, uzeli su na sebe moje vjenčanje, haljinu, nešto pića, cvijeće i što stignu. Sve je bilo nategnuto, ali izvodivo. Tako smo računali. Tako su nam rekli.
A onda, dan prije, više ne važi.
Čula sam Amara kako spušta glas, onim tonom kad je na rubu.
“Je l’ me zezaš, mama?”
“Nemoj tako sa mnom pričati. I ti znaš da je Lejlin otac trebao više učestvovati.”
Kad je to rekao naglas, okrenuo se prema meni. U očima mu nešto pukne, baš vidiš.
Mene je tada prošao neki hladan val. Nisam ni uzela slušalicu. Nisam htjela. Bojala sam se da ću reći nešto što se ne oprašta.
Ali možda se i ovo teško oprašta.
Moj babo je došao za pola sata. Još je bio u radnoj jakni, mirisao na metal i cigarete. Mama iza njega, zadihana, s kesom punom nekih salveta koje je usput kupila jer je valjda mislila da se svijet još drži na sitnicama.
Amar je sjedio za stolom, laktovi na koljenima, obje ruke preko lica.
Babo ga je pitao samo jedno:
“Koliko fali?”
Amar je šutio.
Ja sam rekla iz glasa koji kao da nije bio moj:
“Previše.”
Onda smo sjeli i računali. Otkazivanje sale bi nas koštalo penala. Hrana je bila dogovorena preko njihovih ljudi. Kapara je već dana, ali nedovoljna. Muzika je tražila ostatak odmah ujutro. Meni se vrtilo u glavi. Nisam više ni znala je li me više boli izdaja ili to što smo ispali jadnici pred svima.
Mama je tiho rekla:
“Napravit ćemo kod nas u dvorištu poslije općine. Neka bude kako bude. Tko vas voli, doći će zbog vas, ne zbog lustera i tanjira.”
Ja sam se tad rasplakala, onako ružno, bez dostojanstva. Jer znaš šta znači kad ti majka pred vjenčanje iznosi stare stolove iz šupe i zove tetke da preko noći savijaju pite? Znači da si pao, a nemaš vremena ni pošteno pasti.
Te noći skoro da nismo spavali. Amar je zvao redom ljude, otkazivao, molio, objašnjavao. Neki su bili korektni. Neki nisu. Gazda sale je rekao:
“Meni je žao, sine, ali i ja imam troškove.”
Kako da mu zamjeriš? Svi imaju troškove. Samo su njegovi roditelji, eto, baš tad odlučili da ih imaju više od nas.
Pred zoru je Amar ustao, obukao jaknu i rekao da ide do svojih.
Vratio se nakon sat i po. Nije skinuo ni cipele.
“Neće doći sutra.”
Pogledala sam ga.
“Kako misliš neće?”
Sjeo je, ali nije sjeo mirno. Sav je drhtao.
“Rekao sam im da ne dolaze. Ako su nas mogli ovako poniziti dan prije vjenčanja, ne trebaju mi glumiti porodicu pred ljudima.”
Nisam odmah ništa rekla. Iskreno, dio mene je osjetio olakšanje. Drugi dio strah. Jer neke riječi kad jednom izađu, nema nazad.
Sutradan sam se udala sa knedlom u grlu. Imala sam bijelu haljinu, ali ne onu lakoću koju djevojke zamišljaju. U dvorištu mojih roditelja bile su plastične stolice, stolnjaci koji se nisu slagali, komšinica Azra je donosila kolače na tacnama, a moj amidža je razvlačio produžni kabl za zvučnik jer je bend otpao u zadnji čas.
I znaš šta? Ljudi su došli. Smijali su se. Pomogli. Netko je pekao meso, netko nosio led, tetke su slagale tanjire kao u ratu. Bilo je toplo, zbrkano i pomalo bolno, ali je bilo naše.
Samo je praznina za jednim stolom boljela kao otvorena rana.
Kasnije su krenule priče. Da sam ja posvađala sina s roditeljima. Da su moji sve iscenirali da ispadnu spasitelji. Da je Amar pretjerao. Da roditelji imaju pravo odustati ako ne mogu. Ma imaju, naravno da imaju. Ali dan prije? Nakon svih obećanja? Nakon što su nas pustili da planiramo, da zovemo ljude, da potpišemo sve?
Najgore je bilo poslije, kad se prašina slegla. Nije to bio film pa da nakon jedne svađe svi nešto nauče. Ne. Amar mjesecima nije pričao s njima. Onda godinama, samo poruke za Bajram i Novu godinu, hladne i kratke. Kad sam rodila sina, nisu došli u bolnicu. Zdenka je poslala paket po komšinici. U njemu benkica i 100 maraka. Kao da se ljubav može ostaviti na porti.
Amar to nikad nije prebolio, iako glumi da jeste. Ponekad ga uhvatim kako šuti za stolom, baš onako kako je šutio tog prvog dana. Kaže da ga ne boli. A boli ga. Boli i mene, samo na drugi način. Jer ja sam dobila muža, ali izgubila iluziju da je obitelj nešto čvrsto samo zato što je krv.
Danas, kad netko kaže da je svadba najljepši dan u životu, ja se samo nasmijem nekako ukrivo. Nama je to bio dan kad smo vidjeli tko će ostati kad nestane novac, obraz i plan.
Ali nekad se ipak pitam… je li Amar trebao zabraniti im dolazak ili je baš tom rečenicom zauvijek odsjekao zadnju šansu da se nešto spasi?
I recite mi iskreno, šta biste vi uradili da vas vlastita obitelj ponizi baš dan prije nego što trebate stati pred matičara?