Brat je odbio brinuti o bolesnoj majci i htio prodati njezinu kuću: Od tada ni majka ni ja ne želimo čuti za njega
“Ne mogu više, Ivana! Dosta mi je svega!” vikao je Dario dok je lupao vratima dnevnog boravka. Zvuk njegovih koraka odzvanjao je kroz stan naše majke, a ja sam stajala pored njezinog kreveta, držeći joj ruku. Njene oči bile su pune suza, ali nije plakala zbog svoje bolesti, već zbog sina koji je upravo napustio kuću.
Majka, Ankica, bila je uvijek stub naše porodice. Nakon što nas je otac napustio kad sam imala samo deset godina, ona je radila dva posla da nas prehrani. Dario je bio stariji pet godina, ali nikada nije preuzeo odgovornost. Dok sam ja učila i radila honorarno, on je dane provodio u lokalnoj kladionici ili s društvom na kafiću ispod zgrade.
Kad sam završila fakultet u Zagrebu i zaposlila se u Osijeku, često sam dolazila kući, brinula o majci, donosila joj lijekove i plaćala račune. Dario je još uvijek živio s njom, ali sve što je radio bilo je traženje novca i izbjegavanje bilo kakve pomoći. “Ivana, znaš da ja ne mogu gledati bolesne ljude. To me ubija,” govorio bi dok bi izlazio iz sobe kad bi majka kašljala ili tražila čašu vode.
Prvi znakovi bolesti pojavili su se prije dvije godine. Majka je počela zaboravljati stvari, gubila ravnotežu i često bi joj ruke drhtale dok bi pokušavala zakopčati dugmad na košulji. Liječnici su dijagnosticirali Parkinsonovu bolest. Sjećam se kako sam plakala u autu ispred bolnice, osjećajući se bespomoćno i ljuto na cijeli svijet.
“Ivana, ne mogu više sama,” šapnula mi je jedne večeri dok sam joj mijenjala posteljinu. “Dario mi ne pomaže. Samo viče na mene kad nešto zaboravim ili kad mu ne dam novac za cigarete.”
Te riječi su me slomile. Nazvala sam Darija istu večer.
“Dario, moraš preuzeti odgovornost! Majka ti je bolesna!”
“Ne dolazi u obzir! Ja imam svoj život! Neka ide u dom ako joj treba njega!”
“Tvoj život? Živiš u njezinoj kući, jedeš njezinu hranu i trošiš njezinu penziju!”
Nije odgovorio. Samo je spustio slušalicu.
Nakon toga, sve se pogoršalo. Dario je počeo dovoditi sumnjivo društvo u stan, nestajao po nekoliko dana i vraćao se pijan. Majka bi me zvala usred noći, uplašena i sama. Jednom sam došla i zatekla Darija kako pretražuje ladice u potrazi za novcem.
“Što radiš?” pitala sam ga oštro.
“Tražim svoje! Ovo će ionako biti moje kad ona umre!” odgovorio je hladno.
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam razmišljati o tome što će biti s majkom ako joj se nešto dogodi dok ja nisam tu. Pitala sam ju želi li otići kod mene u Osijek ili možda u dom gdje će imati stalnu njegu.
“Ne želim napustiti svoj dom,” rekla mi je tiho. “Ali ne mogu više s Dariom. Bojim ga se.”
Tada sam donijela odluku. Počela sam tražiti dom za starije osobe u blizini Osijeka i pripremala majku na preseljenje. Kad sam to rekla Dariju, poludio je.
“Nećeš ti nju odvesti nigdje! Ovo je moja kuća! Ako ode, prodat ću stan i uzeti svoj dio!”
“Stan nije tvoj dok je ona živa! I ne možeš ju izbaciti iz vlastitog doma!” vikala sam kroz suze.
Majka je šutjela, gledajući nas kao da ne prepoznaje vlastitu djecu.
Nekoliko dana kasnije, Dario mi je poslao poruku: “Našao sam kupca za stan. Ili ćeš ga ti otkupiti ili ga prodajem strancima.” Nisam mogla vjerovati što čitam. Nazvala sam ga, ali nije odgovarao.
Majka i ja smo se preselile kod mene u Osijek. Prvi mjeseci bili su teški – ona nije mogla spavati, stalno je plakala za svojim domom, a ja sam radila dva posla da bih platila njegu i stanarinu. Dario se nije javljao mjesecima.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz odvjetničkog ureda – Dario traži podjelu imovine dok je majka još živa. Sjela sam na pod kuhinje i plakala satima. Kako brat može biti toliko bezosjećajan?
Majka je sve više tonula u bolest. Ponekad bi me zamijenila za medicinsku sestru ili bi pričala s ocem kao da je još živ. Ali svaki put kad bi čula Darijevo ime, lice bi joj se smrknulo.
Na kraju smo prodale stan – ali samo zato što više nije bilo sigurno vratiti se tamo. Novac smo stavile na majčin račun za njegu i lijekove. Dario nije dobio ništa dok majka ne umre.
Danas sjedim kraj njezinog kreveta u domu za starije osobe i gledam kako polako nestaje žena koja me naučila svemu što znam o ljubavi i požrtvovnosti. Dario nije došao ni kad joj se stanje pogoršalo. Nije nazvao ni pitao kako je.
Ponekad se pitam – gdje smo pogriješili? Je li moguće oprostiti nekome tko te izdao kad ti je bilo najteže? Može li porodica preživjeti ovakvu izdaju?
Što vi mislite – postoji li granica nakon koje brat više nije brat?