Kad ljubav nestane: Priča o izgubljenom povjerenju i novom početku
“Jesi li opet ostao na poslu do kasno, Damire?” pitala sam ga tiho, dok je spuštao ključeve na komodu. Pogledao me onim praznim pogledom, kao da sam mu strankinja. “Bio je sastanak, Alma. Znaš kako je u firmi pred kraj mjeseca.” Njegov glas bio je umoran, ali više nisam mogla razaznati je li to umor od posla ili od mene.
Nekad smo zajedno gledali filmove do kasno u noć, smijali se glupostima i planirali vikende na Plitvicama ili kod njegove sestre u Mostaru. Sada su naši razgovori svedeni na pitanja o računu za struju i šta će biti za večeru. Djeca su odrasla, Ena studira u Zagrebu, a Tarik radi u Sarajevu. Kuća je postala prevelika i pretiha.
Prvi put sam posumnjala prošle zime. Damir je počeo vikende provoditi na “službenim putovanjima”. Vraćao bi se s novim parfemom na košulji i osmijehom koji nije bio za mene. Nisam htjela vjerovati. Govorila sam sebi: “Alma, ne budi paranoična. On te voli, samo je umoran.”
Ali onda su došle poruke. Prvo sam slučajno vidjela ime “Ivana” na ekranu njegovog mobitela dok je bio u kupaonici. Srce mi je preskočilo. Nisam imala snage otvoriti poruku, ali znala sam – nešto nije u redu.
Jedne subote, kad je rekao da ide na seminar u Split, odlučila sam ga pratiti. Osjećala sam se kao detektiv iz lošeg filma, ali nisam mogla više živjeti u neznanju. Vidjela sam ga kako izlazi iz auta s nekom ženom, smije se i drži je za ruku. Nisam plakala tada. Samo sam osjetila prazninu, kao da mi je neko isčupao srce.
Kad se vratio kući, čekala sam ga u kuhinji. “Damire, moramo razgovarati.” Pogledao me iznenađeno, ali brzo se pribrao. “Šta je sad?”
“Znam za Ivanu,” rekla sam tiho. U tom trenutku sve maske su pale. Sjeo je za stol, pogleda spuštenog kao dijete koje su uhvatili u laži.
“Alma… nisam htio da saznaš ovako. Nije ti ona ništa kriva. Ja… ja više ne znam šta osjećam.”
Nisam vikala. Nisam plakala pred njim. Samo sam ustala i otišla u našu sobu, gdje sam prvi put nakon dugo vremena pustila sebi da budem slaba.
Sljedećih dana kuća je bila još tiša nego prije. Damir je spavao na kauču, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svakodnevnim stvarima – zalijevanju cvijeća, kuhanju kafe, gledanju starih fotografija na kojima smo svi zajedno sretni.
Nazvala sam Enu. “Mama, jesi dobro?” pitala je čim je čula moj glas.
“Nisam, dušo… Tata ima nekoga.”
S druge strane tišina, pa šapat: “Znaš li ko?”
“Ivana… neka kolegica iz firme.” Osjetila sam kako mi glas drhti.
“Mama, nisi ti kriva. Tata je odrasla osoba. Ti si uvijek bila tu za nas.” Njene riječi su me malo utješile, ali bol nije nestala.
Tarik je došao iz Sarajeva čim je čuo šta se dešava. Sjeli smo zajedno u dnevnu sobu.
“Mama, ako želiš da odeš od njega, ja ću ti pomoći sa stanom ili šta god treba. Ne moraš trpjeti ovo.”
Gledala sam sina i shvatila koliko je odrastao. Nisam znala šta da kažem – cijeli život sam gradila oko porodice, a sada mi se sve raspada pred očima.
Damir je pokušavao razgovarati sa mnom nekoliko puta.
“Alma, nisam htio da te povrijedim… Ali osjećam se izgubljeno već godinama. Djeca su otišla, mi smo ostali sami i kao da više nemamo ništa zajedničko.” Njegove riječi su me boljela više nego sama prevara.
“A jesi li ikad pomislio da i ja možda osjećam isto? Da mi fališ? Da mi fali ono što smo nekad imali?”
Slegnuo je ramenima. “Možda smo oboje krivi.” Izašao je iz kuće bez riječi.
Tjedni su prolazili sporo. Ljudi iz komšiluka počeli su šaptati iza leđa – “Jesi čula za Almu i Damira? On našao mlađu…” U prodavnici su me gledali sažaljivo, a ja sam se osjećala kao prozirna.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon s čašom vina i pogledala prema svjetlima grada. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris proljeća i pomislila: “Možda ovo nije kraj. Možda mogu početi iznova – zbog sebe, ne zbog njega ili djece.”
Prijavila sam se na kurs slikanja u lokalnom centru kulture. Upoznala sam Jasminu i Lejlu – obje razvedene žene koje su prošle kroz isto što i ja. Počele smo zajedno piti kafu poslije časova, smijati se i dijeliti priče o životu.
Jednog dana Jasmina me pitala: “Alma, šta bi radila da nemaš nikakvih ograničenja?”
Zastala sam i prvi put iskreno razmislila o tome.
“Putovala bih… Možda bih otišla na more sama, bez plana i obaveza.” Osjetila sam kako mi srce brže kuca od same pomisli na slobodu.
Damir se preselio kod Ivane nekoliko mjeseci kasnije. Djeca su ostala uz mene, ali sada više nisam osjećala potrebu da budem žrtva ili mučenica.
Ponekad ga sretnem u gradu – izgleda starije nego prije, a oči mu nisu više tako vesele. Pozdravimo se pristojno i svako ode svojim putem.
Danas imam 53 godine i prvi put osjećam da živim za sebe. Još uvijek boli kad se sjetim svega što smo izgubili, ali više ne krivim ni njega ni sebe.
Pitam se: Koliko nas živi u lažima samo zato što se bojimo promjene? Možemo li ikada zaista oprostiti sebi što smo predugo šutjeli?