Trinaest godina daleko: Povratak kući i borba za obitelj
“Ne mogu vjerovati da si opet na njegovoj strani!” Lejlin glas odjekuje kroz dnevni boravak, a Adnan samo šuti, stisnutih šaka. Stojim na pragu, s koferom u ruci, dok mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Trinaest godina nisam bio ovdje, trinaest godina sam radio u Njemačkoj, na baušteli, sanjajući ovaj trenutak povratka. A sada, kad sam napokon doma, osjećam se kao stranac.
Jasmina me pogleda preko ramena, oči joj umorne, ali još uvijek tople. “Dosta je bilo svađe! Otac vam se vratio, zar to ništa ne znači?”
Lejla se okrene prema meni. “Tata, znaš li ti uopće što se ovdje događa? Znaš li koliko si nas ostavio samih?”
Nisam znao što reći. U Njemačkoj sam svaku večer brojao eure i dane do povratka. Mislio sam da će novac popraviti sve. Da će nova kuća, auto i Lejlina školarina biti dovoljni. Ali sada vidim – novac je samo produbio jaz među nama.
Adnan mi prilazi prvi. “Babo, dobro došao nazad.” Glas mu je tih, ali u očima mu vidim suze koje pokušava sakriti. Grlim ga nespretno, osjećam kako je narastao, kako više nije dječak kojeg sam ostavio.
Kasnije te večeri sjedimo za stolom. Jasmina donosi pitu i jogurt, kao nekad. Tišina je gusta. Lejla prebire po tanjiru.
“Šta ćemo s kućom u Sarajevu?” pita odjednom. “Adnan misli da mu pripada više jer je ostao ovdje s mamom. A ja sam sve žrtvovala da završim fakultet.”
Adnan odmahne glavom. “Nije istina! Ja sam radio uz školu, pomagao mami kad si ti bio odsutan!”
Gledam ih oboje i osjećam kako mi se grlo steže. Nisam bio tu kad su odrastali. Nisam bio tu kad su plakali zbog loših ocjena ili prvih ljubavi. Nisam bio tu kad je Jasmina plakala noću jer nije znala kako dalje.
“Djeco,” kažem tiho, “znam da sam pogriješio što sam otišao na toliko dugo. Ali sve što sam radio, radio sam za vas. Nisam znao da će vas to ovako povrijediti.”
Lejla ustaje od stola. “Nisi nas pitao što nam treba! Samo si slao novac i mislio da je to dovoljno!”
Jasmina uzdahne i pogleda me s tugom. “Možda smo svi pogriješili. Ja sam šutjela kad je trebalo pričati. Djeca su odrasla bez tebe, a ja sam ih pokušavala zaštititi od svega.”
Te noći ne mogu spavati. Slušam kako vjetar nosi kišu po prozoru i razmišljam o svemu što sam propustio. Sjećam se dana kad sam prvi put otišao – Adnan je imao sedam godina, Lejla devet. Obećao sam im da ću se brzo vratiti.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s njima pojedinačno. S Lejlom šetam po starom mostu iznad Miljacke.
“Tata,” kaže ona, “znam da si mislio najbolje. Ali ja sam odrasla bez tebe. Kad mi je bilo najteže, nisam imala kome reći. Sad kad si tu, ne znam kako da ti vjerujem.”
Stisnem joj ruku. “Ne tražim da mi odmah oprostiš. Samo želim biti tu za tebe sada.”
S Adnanom sjedim u kafani na ćošku.
“Babo,” kaže on, “ja sam te mrzio što si otišao. Ali sad vidim da si i ti patio. Samo… ne znam kako da budemo opet obitelj.”
Pokušavam mu objasniti koliko mi je nedostajao svaki njegov rođendan, svaki Bajram koji sam proveo sam u tuđini.
Jednog dana Jasmina predloži da svi zajedno odemo na mezarje gdje leži moj otac.
“Možda nam treba podsjetnik što znači biti obitelj,” kaže tiho.
Na mezarju stojimo zajedno prvi put nakon mnogo godina. Lejla plače tiho, Adnan stoji pored nje i stavlja joj ruku na rame.
“Dedo bi bio ponosan na nas,” šapće Jasmina.
Na povratku kući razgovaramo o nasljedstvu – kući u Sarajevu i zemlji u selu kod Travnika.
“Možda bismo mogli sve prodati i podijeliti novac,” predlaže Lejla.
Adnan klima glavom. “Ili možemo ostaviti kuću za sve nas – da imamo gdje doći kad god poželimo biti zajedno.”
Gledam ih i osjećam prvi put nakon dugo vremena nadu.
Prolaze mjeseci. Učimo ponovno biti obitelj – kroz male stvari: zajedničke večere, izlete na planinu, razgovore do kasno u noć.
Jednog dana Lejla mi kaže: “Tata, možda nikad nećemo biti kao druge obitelji, ali barem smo opet zajedno.”
A ja se pitam: Je li moguće ispraviti godine izgubljenog vremena? Može li ljubav nadjačati sve ono što smo propustili? Što vi mislite – može li se obitelj ponovno izgraditi nakon svega?