Između Majke i Supruge: Bitka za Srce Mog Muža
“Opet zove!” – viknula sam, gledajući kako Filip, moj muž, uzima mobitel s kuhinjskog stola. Bilo je 19:30, taman smo sjeli za večeru koju sam s ljubavlju pripremila nakon napornog dana na poslu. Filip je pogledao ekran, lice mu se ozarilo. “Mama”, rekao je tiho, kao da se opravdava. “Samo da joj se javim, znaš da se brine.”
Nisam ništa rekla. Samo sam gledala u tanjir, osjećajući kako mi knedla raste u grlu. Nije prošao ni sat otkako ga je zadnji put zvala – tada mu je poželjela dobar tek i pitala ga je li obukao potkošulju jer je zahladilo. Sada ga pita kako mu je prošao dan i ima li kakvih novosti s posla. U pozadini čujem njen zvonki glas: “Filipe, sine moj, jesi li dobro? Jesi li umoran? Trebaš li da ti nešto skuham za sutra?”
Filip joj odgovara strpljivo, s osmijehom koji već dugo nisam vidjela kad razgovara sa mnom. “Dobro sam, mama. Sve je u redu. Ivana i ja smo upravo sjeli za stol.”
“Pozdravi Ivanu!” – Ariana vikne glasno, kao da sam gluha. “Nadam se da nije opet umorna s posla. Znaš, sine, žene danas previše rade, a kuća pati…”
Osjetim kako mi obrazi gore. Znam što Ariana misli o meni – nikad dovoljno dobra, nikad dovoljno brižna. Njen sin zaslužuje bolje, često mi to daje do znanja pogledima i sitnim komentarima kad dođe kod nas u stan u Novom Zagrebu. A dolazi često – svaki vikend, ponekad i usred tjedna pod izgovorom da nam donese domaće kolače ili svježe povrće s placa.
Kad napokon spusti slušalicu, Filip me pogleda kao da ništa nije bilo. “Znaš kakva je ona… Samo brine.”
“Filip, imaš 32 godine. Ne moraš joj se javljati pet puta dnevno. Zar ne vidiš koliko nas to udaljava?”
On slegne ramenima. “Ona je sama otkad je tata otišao. Ja sam joj sve na svijetu. Ne mogu je ostaviti na cjedilu.”
“A ja? Ja sam ti žena! Zar ja nisam važna?”
Tišina. Samo zvuk žlice koja udara o tanjir.
Sjećam se dana kad smo se upoznali – bio je to koncert u Sarajevu, smijali smo se do suza i obećali jedno drugom da ćemo uvijek biti iskreni. Ali tada nisam znala da ću se boriti s duhom njegove majke svaki dan.
Prvi put sam Arianu upoznala na našem vjenčanju. Došla je u crvenoj haljini, s frizurom iz najnovijeg kataloga i osmijehom koji nije dopirao do očiju. “Draga Ivana, nadam se da znaš kuhati sarme kao moja pokojna svekrva”, rekla mi je dok mi je pružala ruku.
Od tada su počele sitne provokacije: “Filipe, jesi li siguran da si doručkovao? Ivana voli spavati duže…”, ili “Znaš li ti, Ivana, da Filip ne voli grah s kobasicom? Ja sam mu uvijek pravila bez mesa.”
Pokušavala sam ignorirati, trudila sam se biti ljubazna, ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s Filipom o tome, on bi stao na njenu stranu.
Jedne subote Ariana je došla nenajavljeno dok sam čistila stan. Filip je bio u trgovini. Sjela je na kauč i promatrala me dok sam brisala prašinu.
“Ivana, znaš li ti koliko je teško biti samohrana majka? Ja sam sve žrtvovala za Filipa. Nikad nisam imala drugog muškarca u životu nakon što nas je njegov otac ostavio. Sve sam mu dala – ljubav, vrijeme, novac… On mi duguje svoju pažnju. Nadam se da to razumiješ.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Te večeri sam pokušala razgovarati s Filipom.
“Filip, tvoja mama mora shvatiti da sada imaš svoju obitelj. Ne možeš stalno birati nju umjesto mene.”
On me pogledao tužno: “Ivana, ona nema nikoga osim mene. Ti imaš prijatelje, posao… Ona ima samo mene.”
“Ali ja imam samo tebe!” – povikala sam kroz suze.
Narednih dana situacija se samo pogoršavala. Ariana bi zvala čim bih izašla iz stana: “Filipe, jesi li gladan? Ivana ti sigurno nije stigla skuhati ništa…” Počela sam osjećati paranoju – kao da me promatra kroz zidove.
Jednog dana Filip mi je priznao: “Mama misli da te ne volim dovoljno jer joj ne dopuštam da češće dolazi kod nas.”
“A što ti misliš?” – upitala sam ga drhteći.
Dugo je šutio.
“Ne znam više… Zbunjen sam. Ne želim birati između vas dvije.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak – preseljenje iz Mostara u Zagreb, novi posao, novi prijatelji… Sve zbog ljubavi koja sada nestaje pod teretom tuđe posesivnosti.
Sljedeći vikend Ariana je došla s velikom tortom i još većim osmijehom.
“Filipe, sine moj! Evo ti omiljena torta! Ivana sigurno nije stigla praviti kolače jer radi previše…”
Pukla sam.
“Ariana, molim vas! Dosta više! Ovo je moj dom isto koliko i Filipov! Ako želite dolaziti ovdje, poštujte mene kao njegovu ženu!”
Filip me gledao šokirano. Ariana se uvrijedila i otišla bez riječi.
Te večeri Filip nije razgovarao sa mnom.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam razmišljati o razvodu – jesam li pogriješila što sam vjerovala da ljubav može pobijediti sve?
Jedne noći Filip mi je prišao dok sam plakala u kuhinji.
“Ivana… Ne znam kako dalje. Ne želim izgubiti ni tebe ni nju.”
Pogledala sam ga kroz suze: “A što ako već gubiš oboje jer ne znaš postaviti granice?”
Sada sjedim sama u stanu i pišem ovu priču. Pitam se: Je li moguće voljeti nekoga tko nikada neće biti potpuno tvoj? Gdje završava dužnost prema roditelju, a počinje odgovornost prema partneru?
Što biste vi učinili na mom mjestu?