Dvanaest godina gradili smo dom iz snova, a sada ga naša kćerka želi za sebe i svog zaručnika
“Mama, stvarno mislim da bi bilo najbolje da vi i tata razmislite o preseljenju u stan u Gospiću. Nama bi kuća ovdje puno značila…” Lani glas drhti, ali oči joj sjaje od odlučnosti. Gledam je preko stola, dok Ivan šuti i gleda kroz prozor, kao da će mu ličke planine dati odgovor koji ja nemam.
Dvanaest godina. Toliko smo Ivan i ja gradili ovu kuću. Svaka cigla, svaka daska, svaki kamen u dvorištu ima naš otisak. Sjećam se prvih dana kad smo došli iz Zagreba, umorni od gradske vreve, s idejom da ćemo ovdje pronaći mir. Ljudi su nas gledali kao čudake. “Što će vam to? Tko još bježi iz grada?” pitali su susjedi. Ali nama je ovo bio san.
Prve zime grijali smo se na peć na drva, spavali na madracu na podu jer nismo imali novca za krevet. Ivan je radio u šumariji, ja sam prodavala domaće sireve na pijaci u Otočcu. Svaku kunu smo ulagali u kuću. Kad je Lana bila mala, igrala se u blatu dok smo mi postavljali temelje. Sjećam se kako je jednom pala i raskrvarila koljeno, a ja sam je nosila unutra, još bez vrata i prozora, i tješila je da će jednog dana ovo biti najljepši dom na svijetu.
Sad sjedi ispred mene, odrasla žena, s prstenom na ruci i planovima za budućnost. Njen zaručnik, Dario, dobar je dečko iz susjednog sela. Radi u lokalnoj pilani, vrijedan je i pošten. Ali kad Lana kaže “nama bi kuća puno značila”, osjećam kao da mi netko otima srce iz grudi.
“Lana, znaš koliko nam ova kuća znači,” tiho kažem. “Ovdje smo sve stvorili. Ovdje smo ti dali sve što smo imali.”
Ivan se konačno javlja: “Nije stvar u tome što ne želimo pomoći. Ali… gdje ćemo mi? Što ćemo mi bez ovog mjesta?”
Lana spušta pogled. “Znam da vam je teško. Ali Dario i ja ne možemo si priuštiti gradnju nove kuće. A vi ste ionako često govorili kako vam fali društvo u gradu… Možda bi vam bilo lakše tamo?”
Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima. Nije ovo prvi put da Lana traži nešto što ne možemo dati bez boli. Kad je imala 17, htjela je studirati u Zagrebu, ali nismo imali novca za stanarinu. Radila sam dodatno kod susjede Mare čisteći apartmane cijelo ljeto samo da joj platim prvi semestar.
Ivan ustaje i izlazi van. Znam ga – otišao je nacijepati drva jer mu je to jedini način da izbaci tugu iz sebe.
Ostajem sama s Lanom. “Znaš li ti koliko smo se žrtvovali za ovu kuću?” pitam je tiho.
“Znam, mama… ali zar nije smisao svega toga da jednog dana ostane meni? Zar nije to obiteljska kuća?”
Sjećanja naviru: kako smo zajedno sadili jabuke iza kuće, kako smo svake zime čistili snijeg s krova, kako smo plakali kad nam je poplava uništila podrum… Sve to sad treba samo tako nestati?
Te noći ne spavam. Ivan leži okrenut leđima. Znam da ni on ne spava.
“Što ćemo?” šapćem.
“Ne znam,” odgovara kroz zube. “Ne mogu joj reći ne, a ne mogu ni otići odavde.”
Sljedećih dana Lana dolazi svaki dan s Darijem. Donose kolače, pričaju o planovima – kako bi preuredili potkrovlje za djecu, kako bi zasadili povrtnjak… Sve zvuči lijepo, ali meni srce puca.
Jedne večeri sjedimo svi zajedno za stolom. Dario konačno progovara: “Teta Marija, striko Ivane… Znam da vam nije lako ovo čuti. Ali Lana i ja želimo ovdje ostati cijeli život. Obećavam da ćemo paziti na kuću kao na svoje oči. Ako vi želite ostati s nama, uvijek ste dobrodošli.”
Ivan ga pogleda ravno u oči: “Nije stvar u tome hoćete li paziti na kuću. Stvar je u tome što mi još nismo spremni otići iz svog doma.”
Lana ustaje od stola i odlazi van plačući.
Te večeri Ivan i ja razgovaramo do kasno u noć.
“Možda bismo mogli dogovoriti neko rješenje,” predlažem oprezno. “Možda da preuredimo staru štalu za njih? Ili da im pomognemo skupiti novac za vlastitu kuću?”
Ivan klima glavom: “Ne mogu joj dati sve što imamo, a da ostanemo bez ičega.”
Sljedećih tjedana atmosfera je napeta. Lana nas izbjegava, Dario dolazi samo kad mora.
Jednog jutra Lana dolazi sama.
“Mama… Tata… Razumijem vas. Ali osjećam se kao da birate kuću prije mene. Kao da vam ona znači više nego ja.”
Zagrlim je i plačem zajedno s njom.
“Nije stvar u tome što biramo kuću prije tebe,” šapćem joj u kosu. “Biramo ono što smo cijeli život gradili – zajedno s tobom. Ne možemo to samo tako pustiti. Ali obećavam ti – pronaći ćemo način da svi budemo sretni.”
Dugo nakon što Lana ode, sjedim sama na klupi ispred kuće i gledam zalazak sunca iza Velebita.
Pitam se: Jesmo li sebični što želimo zadržati ono što smo gradili cijeli život? Ili roditeljska ljubav znači dati sve – pa čak i ono što nas čini sretnima?
Što biste vi učinili na našem mjestu?