Dvadeset Godina Zajedno, a Onda Sam Ostala Sama: Priča o Samoći i Novim Počecima

“Zar stvarno misliš da je to sve što zaslužujem?” viknula sam kroz suze, dok su mi ruke drhtale iznad kuhinjskog stola. Ivan je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog u pod, kao da ga je sram što me gleda u oči. “Ne radi se o tome, Marija. Jednostavno… više ne mogu. Umoran sam od svega,” odgovorio je tiho, a te riječi su mi se zarezale u srce kao nož.

Dvadeset godina smo bili zajedno. Dvadeset godina sam vjerovala da smo neraskidivi, da nas ništa ne može slomiti. Upoznali smo se još u srednjoj školi u Sarajevu, kad su svi oko nas govorili da smo premladi za ozbiljnu ljubav. Ali ja sam znala – Ivan je bio moj dom. Vjenčali smo se kad sam imala samo dvadeset godina, u bijeloj haljini koju mi je mama šila cijelu zimu. Sjećam se kako sam drhtala od uzbuđenja dok sam ulazila u crkvu, a Ivan me gledao kao da sam jedina žena na svijetu.

Godine su prolazile. Preselili smo se u Zagreb zbog njegovog posla, rodila nam se Lana, a ja sam ostavila svoj studij na Filozofskom fakultetu kako bih bila uz nju. Ivan je radio po cijele dane, a ja sam kuhala, čistila i brinula o svemu. Ponekad bih ga gledala kako spava i pitala se gdje je nestao onaj mladić koji mi je obećavao zvijezde.

“Mama, tata opet kasni?” pitala bi Lana dok bi sjedila za stolom s domaćom zadaćom. “Znaš da puno radi, ljubavi,” odgovarala bih, pokušavajući sakriti tugu iz glasa. Ali istina je bila da nas je posao sve više udaljavao.

Prvi put kad sam osjetila da nešto nije u redu bilo je kad sam pronašla poruku na njegovom mobitelu. “Vidimo se večeras?” pisalo je, a ime – Ana – bilo mi je potpuno nepoznato. Srce mi je preskočilo. Nisam odmah ništa rekla. Samo sam šutjela i promatrala ga, čekajući da prizna. Ali nije. Sve dok jedne večeri nije došao kući i rekao: “Marija, moramo razgovarati.”

Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i pokušavala shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena Lani? Jesam li zaboravila na sebe? Ili je jednostavno život bio jači od nas?

Razvod je bio bolan. Lana je plakala svake noći, a ja sam pokušavala biti jaka zbog nje. Susjedi su šaptali iza leđa, mama me tješila riječima: “Bit će bolje, dijete moje.” Ali meni ništa nije bilo bolje. Osjećala sam se kao prazna ljuštura.

Godinama nakon razvoda nisam ni pomišljala na novu vezu. Radila sam u knjižari blizu Trga bana Jelačića, vraćala se kući sama i gledala stare slike s vjenčanja. Lana je odrasla i otišla studirati u Mostar. Ostala sam sama u stanu punom uspomena.

Onda sam upoznala Edina. Bio je kolega s posla – duhovit, pažljiv i uvijek spreman pomoći. Počeli smo zajedno piti kavu nakon smjene, razgovarati o knjigama i životu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam leptiriće u trbuhu.

“Mama, Edin ti stalno šalje poruke!” zadirkivala me Lana kad bi došla kući za vikend. “Možda bi trebala opet obući bijelu haljinu?” smijala se.

Ali ja nisam mogla. Ne nakon svega što sam prošla. Strah od ponovnog razočaranja bio je prevelik. Edin je to osjećao.

Jedne večeri sjeli smo na klupu u Maksimiru. “Marija, znaš da te volim,” rekao je tiho. “Ali ne mogu čekati zauvijek da odlučiš želiš li biti sa mnom ili ne.” Pogledala sam ga i osjetila kako mi srce puca drugi put u životu.

“Edine, ja… ne mogu opet proći kroz ono što sam prošla s Ivanom. Ne mogu riskirati da opet izgubim sebe zbog nekoga drugog.” Suze su mi klizile niz lice dok sam govorila te riječi.

Nakon toga više nismo razgovarali kao prije. Edin je ubrzo pronašao drugu ženu, a ja sam ostala sama sa svojim knjigama i uspomenama.

Danas imam 45 godina i živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Lana me često zove i pita: “Mama, zar ti nije dosadno biti sama? Zar ne želiš nekoga uz sebe?” Ponekad joj odgovorim kroz smijeh: “Možda se samo bojim bijele haljine.” Ali istina je da sam naučila voljeti svoju samoću.

Nije lako biti žena koja je izgubila vjeru u ljubav nakon dvadeset godina braka. Nije lako gledati kako drugi grade nove živote dok ti još uvijek skupljaš komadiće svog srca s poda. Ali naučila sam da nije sramota biti sama – sramota je izgubiti sebe pokušavajući zadržati nekoga tko te više ne voli.

Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego ponovno riskirati slomljeno srce? Ili možda ipak negdje postoji netko tko će me voljeti baš ovakvu kakva jesam? Što vi mislite – vrijedi li pokušati opet ili je bolje prigrliti mir samoće?