Kad Ljubav Postane Teret: Moja Borba Između Poštovanja i Očaja
“Jesi li ti opet na laptopu?” – začuo se glas mog muža, Edina, iz dnevne sobe. Nisam ni podigla pogled s ekrana. Prsti su mi letjeli po tastaturi, pokušavajući završiti još jedan freelance članak prije ponoći. “Moram završiti ovo, Edine. Treba nam za režije,” odgovorila sam tiho, bojeći se da ne probudim našeg sina Leona koji je spavao u susjednoj sobi.
Edin je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju. Zvuk nogometne utakmice miješao se s mojim mislima, a u meni je rasla gorčina. Nije uvijek bilo ovako. Kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, bio je pun ambicija. Obećavao mi je svijet – zajednički stan, putovanja, sigurnost. Sad, četiri godine kasnije, ja sam ta koja vuče sve konce: studiram na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radim u pekari svako jutro od šest, navečer pišem tekstove za portale iz cijele regije. Edin je ostao bez posla prije godinu dana i od tada… kao da je nestao.
“Mama, gladan sam,” začuo se Leonov glas iz sobe. Pogledala sam na sat – 22:15. “Evo, sine, odmah dolazim.” Ustala sam i prošla pored Edina koji nije ni trepnuo. U kuhinji sam pronašla zadnju krišku kruha i malo paštete. “Znaš, Leonu, kad mama završi fakultet, imat ćemo više novca pa će biti i pizze za večeru,” šapnula sam mu dok je jeo.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam Edina kako mirno diše pored mene i pitala se gdje smo pogriješili. Jesam li ja ta koja previše očekuje? Ili je on taj koji je odustao? Sjećam se razgovora s mamom prošlog mjeseca:
“Ajla, dijete moje, ne možeš ti sve sama. Muškarac mora biti oslonac. Šta će reći ljudi?”
“Mama, nije mi bitno šta će reći ljudi. Bitno mi je šta osjećam kad ga pogledam – a više ne osjećam poštovanje. Samo umor.”
Nisam joj rekla da me sram kad me prijateljice pitaju gdje Edin radi. Nisam joj rekla da me boli kad Leon pita zašto tata ne ide na posao kao drugi tate.
Jednog dana, dok sam žurila s predavanja na posao u pekaru, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Mirela iz Mostara.
“Ajla, jesi dobro? Čujem da si opet radila cijelu noć.”
“Dobro sam, Mirela. Samo… nekad mi dođe da pobjegnem negdje gdje me niko ne zna.”
“A Edin?”
“Ništa novo. Kaže da traži posao, ali ja ga više ne vidim ni da šalje CV-ove. Samo sjedi doma i gleda serije.”
“Znaš šta bih ti ja rekla… ali neću. Samo pazi na sebe.”
Nisam joj rekla da sam već mjesecima razmišljala o razvodu. Ali kako ostaviti čovjeka s kojim imam dijete? Kako objasniti Leona zašto tata više ne živi s nama?
Jedne večeri skupila sam hrabrost.
“Edine, moramo razgovarati.”
Pogledao me bezvoljno.
“Ne mogu više ovako. Umorna sam. Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome. Trebam te – ne samo kao oca Leonu nego kao partnera meni. Moraš nešto poduzeti!”
Slegnuo je ramenima.
“Nije lako naći posao danas. Znaš kakva je situacija u državi. Svi traže vezu ili iskustvo…”
“A šta misliš kako je meni? Misliš da mi je lako ustajati u pet svako jutro? Da mi je lako gledati te kako sjediš dok ja radim tri posla?”
Nastala je tišina koju ni televizor nije mogao prekriti.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala: mladost, zdravlje, snove o pisanju romana… Sve za ovu obitelj koja se raspada pred mojim očima.
Sljedećih dana Edin se malo trudio – otišao je na jedan razgovor za posao u skladištu, ali nisu ga primili. Vratio se kući još potišteniji nego prije.
“Možda bih trebao otići vani raditi,” rekao je jednog jutra dok smo pili kavu.
“A šta ćemo Leon i ja? Hoćeš nas ostaviti same?”
Slegnuo je ramenima.
“Ne znam više šta da radim.”
Počela sam osjećati sažaljenje prema njemu, ali i ljutnju – jer nije ni pokušavao biti bolji zbog nas.
Jednog dana Leon se vratio iz vrtića s crtežom: nacrtao je mene kako radim za kompjuterom i Edina kako leži na kauču.
“Zašto tata uvijek leži?” pitao me nevino.
Nisam znala što da mu kažem.
Počela sam izbjegavati kuću – ostajala bih duže na fakultetu ili kod prijateljice Ivane iz Zagreba.
“Ajla, moraš misliti na sebe,” rekla mi je Ivana dok smo pile kavu u njenoj maloj kuhinji.
“A šta ako pogriješim? Šta ako Leonu uništim djetinjstvo?”
“A šta ako ga naučiš da žena mora sve sama? Da muškarac može biti pasivan i da je to normalno?”
Te riječi su me pogodile kao šamar.
Jedne večeri vratila sam se kući kasno i zatekla Edina kako spava na kauču, a Leon sam igra lego kockama.
Sjela sam pored njega i zagrlila ga.
“Mama će uvijek biti tu za tebe,” šapnula sam mu kroz suze.
Te noći napisala sam pismo Edinu:
“Ne mogu više ovako. Voljela bih da si drugačiji, ali ne mogu te promijeniti. Moram misliti na sebe i na Leona. Nadam se da ćeš pronaći snagu za sebe – ja svoju više nemam.” Ostala sam budna do jutra, gledajući izlazak sunca nad Zagrebom i pitajući se jesam li donijela pravu odluku.
Danas živimo sami – Leon i ja. Nije lako, ali barem znam da sve što radim ima smisla. Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad nestane poštovanja? Koliko dugo žena može nositi sve sama prije nego što pukne?
Što biste vi učinili na mom mjestu?