Poruka koja je promijenila sve: Priča jedne žene iz Sarajeva
“Ne laži mi, Adnane! Vidjela sam poruke!” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stežući njegov mobitel kao da mi život ovisi o tome. On je sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za tepih, šutio je kao da će tišina izbrisati ono što sam pročitala.
Sve je počelo prije tri tjedna. Bila je subota, kiša je neumorno lupala po prozorima našeg stana na Grbavici. Adnan je ostavio mobitel na stolu dok je išao po kruh. Nisam ga nikad prije provjeravala, ali tog dana nešto me tjeralo. Možda zato što je zadnjih mjeseci bio odsutan, često bi kasno dolazio kući, mirisao bi na parfem koji nije moj. Možda zato što su djeca otišla svojim putem, a nas dvoje ostali sami s tišinom koja je postajala sve glasnija.
Otključala sam mobitel i ugledala poruke od “Lejle”. “Nedostaješ mi”, pisalo je. “Jedva čekam opet te vidjeti.” Srce mi se steglo, ruke su mi se tresle. Nisam htjela vjerovati. Adnan, moj Adnan, s kojim sam provela 35 godina, koji mi je obećao vjernost pred Bogom i ljudima? Nisam ga htjela odmah suočiti. Nisam htjela biti ta žena koja vrišti i plače. Odlučila sam šutjeti i promatrati.
Ali onda se sve ponovilo. Prije nekoliko dana, opet sam vidjela poruke. Ovaj put još intimnije, još bolnije. “Volim te”, pisala mu je Lejla. “S tobom se osjećam živa.” Tada više nisam mogla izdržati.
“Adnane, reci mi istinu! Tko je Lejla?”
On je podigao pogled, oči su mu bile pune straha i srama. “To nije ono što misliš, Amira…”
“Nemoj me praviti budalom! Sve sam pročitala!”
Zidovi našeg doma, koji su godinama svjedočili smijehu naše djece, sada su odzvanjali mojim jecajima.
Adnan je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Lejla je kolegica s posla. Ništa se nije dogodilo… Samo… osjećao sam se usamljenim otkad su djeca otišla. Ti si stalno u svojim knjigama, ja na poslu… Nekako smo se izgubili.”
Nisam znala što da kažem. Jesmo li zaista postali stranci? Jesam li i ja kriva što je tražio utjehu drugdje? Sjetila sam se naših početaka – onih dana kad smo zajedno šetali Vilsonovim šetalištem, kad smo sanjali o kući punoj djece i mirisu svježe pečenog kruha nedjeljom ujutro.
Ali sada… sada smo dvoje starijih ljudi koji ne znaju kako razgovarati jedno s drugim.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Adnana kako spava na kauču, prvi put u životu udaljen od mene i fizički i emocionalno. Ujutro sam nazvala kćerku Selmu.
“Mama, što se dogodilo? Zvučiš kao da si plakala cijelu noć,” pitala me zabrinuto.
“Selma, tata… mislim da me vara.”
Nastala je tišina s druge strane linije. “Mama… znaš da te volimo oboje. Ali možda biste trebali razgovarati s nekim stručnim? Možda bračno savjetovanje?”
Nisam znala što da mislim o tome. U našoj kulturi rijetko tko ide psihologu zbog bračnih problema – to se smatra sramotom. Ali osjećala sam da više ne mogu sama nositi ovaj teret.
Sljedećih dana Adnan se trudio popraviti stvari – donosio mi je cvijeće, kuhao kavu ujutro, pokušavao započeti razgovore o svakodnevnim stvarima. Ali povjerenje je bilo slomljeno.
Jedne večeri sjeli smo za stol, bez televizije, bez mobitela.
“Amira,” rekao je tiho, “znam da sam pogriješio. Ne tražim da mi odmah oprostiš. Samo želim da znaš da te volim i da želim pokušati ponovno.”
Gledala sam ga dugo. U njegovim očima vidjela sam čovjeka kojeg sam voljela cijeli život, ali i stranca koji me povrijedio više nego itko drugi.
“Adnane,” odgovorila sam, “možda smo oboje krivi što smo dopustili da se udaljimo. Ali ne znam mogu li ti opet vjerovati.”
Tih dana često sam šetala sama po parku kod Drvenije, gledala zalazak sunca iznad Trebevića i pitala se gdje sam pogriješila. Prijateljica Azra me tješila: “Amira, nisi ti kriva za njegove izbore. Svi mi imamo trenutke slabosti, ali on je morao razgovarati s tobom, a ne bježati drugoj ženi.”
Vrijeme prolazi sporo kad si povrijeđen. Dani su prolazili u tišini i pokušajima da pronađem smisao u svemu što se dogodilo. Ponekad bih uhvatila Adnana kako me gleda s tugom i kajanjem, ali nisam znala kako dalje.
Jednog dana odlučila sam otići na razgovor kod psihologinje u Dom zdravlja na Grbavici. Ispričala sam joj sve – od naših mladih dana do trenutka kad sam pronašla poruke.
“Amira,” rekla mi je blago, “ponekad ljudi zaborave razgovarati o svojim osjećajima dok ne bude prekasno. Ali vi još uvijek imate priliku – ako to želite.”
Nakon nekoliko tjedana odlučila sam dati Adnanu još jednu šansu – ali pod uvjetom da zajedno idemo na savjetovanje i da nema više tajni među nama.
Naša borba nije gotova; povjerenje se teško vraća. Ali barem sada razgovaramo – iskreno, bez skrivanja.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno voljeti nekoga tko te izdao? Je li oprost slabost ili snaga? Što biste vi učinili na mom mjestu?