Između Želje i Razuma: Borba za Drugo Dijete
“Ne mogu više o tome, Ivana! Rekao sam ti već sto puta – ne želim drugo dijete!” glas Stjepana odjeknuo je kroz stan, a ja sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojim rukama. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima barem trunku razumijevanja, ali tamo je bila samo umornost – ona vrsta umora koju donose godine i previše proživljenih razočaranja.
“Ali Stjepane, ja… ja osjećam da nisam gotova. Naša Lana ima već šest godina. Znaš koliko sam željela još jedno dijete. Zajedno. Da ne raste sama…” moj glas je bio tih, gotovo molećiv, ali on je odmahnuo glavom.
“Ivana, imam 55 godina. Dvoje djece iz prvih brakova – Matej i Emina – jedva me prepoznaju kad ih sretnem na ulici. S tobom sam pronašao mir, ali nemam snage opet kretati ispočetka. Ne mogu više mijenjati pelene, ne mogu više ne spavati noćima. Zar ti nije dosta?”
Zar mi nije dosta? To pitanje mi je odzvanjalo u glavi dok sam kasnije sjedila sama na balkonu, gledajući kako kiša polako ispire prašinu s ulica Zagreba. Sjećam se kad smo se upoznali prije sedam godina – ja puna života, on s ožiljcima prošlih brakova. Znao je što želim, a ja sam mislila da će ljubav sve nadvladati.
Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ivana, nemoj žuriti. Muškarci s prošlošću nose teret koji ti ne možeš razumjeti dok ga ne osjetiš na vlastitoj koži.” Nisam je slušala. Zaljubila sam se u Stjepanovu smirenost, njegovu pažnju, način na koji me gledao kao da sam jedina žena na svijetu. Ali sada, kad su godine prošle, kad su njegove ruke postale teže, a oči umornije, osjećam da stojim sama pred zidom koji ne mogu preskočiti.
Nisam mogla razgovarati s prijateljicama o tome. One su ili već imale dvoje-troje djece ili su bile same. “Ivana, pa imaš sve! Muža koji te voli, dijete, posao u školi… Što ti još treba?” govorila bi mi Sanja dok smo pile kavu u parku. Ali ona nije znala kako je to kad ti srce svaki mjesec zadrhti nadajući se da će možda ipak doći još jedan život.
Jedne večeri, dok je Lana crtala za stolom, a Stjepan gledao vijesti, skupila sam hrabrost.
“Stjepane, možeš li mi barem reći zašto tako čvrsto odbijaš? Nije li ljubav kompromis?”
Pogledao me preko novina. “Ivana, ja sam umoran. Bojim se da ću biti prestar kad to dijete odraste. Bojim se da ću ti ostaviti teret kad mene više ne bude. I… bojim se da ću opet pogriješiti kao s Matejem i Eminom. Oni me ne zovu ni za rođendan. Ne želim još jedno dijete koje će me gledati kao stranca.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga zbog njegovih riječi i ljutnja jer nije mogao vidjeti moju stranu priče. Noći su postale duge i hladne; ležali smo jedno pored drugog kao dva stranca pod istim krovom.
Jednog dana nazvala me Emina, njegova kćer iz drugog braka. “Ivana, tata je dobar čovjek, ali zna biti tvrdoglav. Znam da želiš još jedno dijete… ali možda bi trebala razmisliti što to znači za njega. I za tebe.” Njezine riječi su me pogodile više nego što sam očekivala.
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li sebična? Jesam li nezahvalna? Lana je bila zdrava i vesela djevojčica koja je svaku večer tražila da joj čitam priče prije spavanja. Ali svaki put kad bi rekla: “Mama, zašto nemam brata ili sestru kao Ana iz vrtića?”, srce bi mi se stegnulo.
Jedne subote otišla sam kod mame na selo. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona mijesila tijesto za pitu.
“Mama, što bih trebala napraviti? Osjećam se kao da biram između sebe i njega.”
Mama me pogledala onim svojim blagim očima: “Dijete moje, život ti uvijek daje izbor – ali rijetko kad oba puta vode do sreće. Moraš odlučiti što ti je važnije: tvoja želja ili vaš mir. Ali nemoj zaboraviti – ni jedno ni drugo nije lako nositi sama.”
Vratila sam se kući s još više pitanja nego odgovora. Stjepan me dočekao u hodniku.
“Ivana… nisam htio da patiš zbog mene. Ako ti je to toliko važno… možda bismo mogli pokušati razgovarati s nekim stručnim? Možda bračno savjetovanje?”
Bio je to prvi put da je pokazao spremnost na kompromis. Pristala sam bez razmišljanja.
Na terapiji smo oboje plakali – on zbog straha od prošlosti, ja zbog nade u budućnost koja možda nikad neće doći. Terapeutkinja nam je rekla: “Važno je priznati si vlastite granice i želje. Nema ispravnog odgovora – samo onaj koji možete zajedno podnijeti.”
Dani su prolazili u razgovorima, suzama i povremenim osmijesima. Lana je crtala slike nas troje i vješala ih po stanu kao podsjetnik na ono što već imamo.
Još uvijek ne znam što će biti s našom obitelji. Možda ćemo ostati troje; možda ćemo jednom ipak postati četvero. Ali naučila sam da ljubav nije uvijek dovoljna – ponekad treba hrabrosti priznati si vlastite granice.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična ako želim više? Ili sam hrabra jer se borim za ono što osjećam? Što biste vi napravili na mom mjestu?