Vrtlog u vrtiću: Tajna učiteljice Mirele
“Mama, zašto je teta Mirela tužna?” Lana me povukla za rukav dok smo ulazile u garderobu vrtića. Pogledala sam prema Mireli, koja je zurila kroz prozor, stisnutih usana i crvenih očiju. U zraku se osjećala napetost, kao da će svaki čas nešto eksplodirati.
Nisam znala što reći Lani. Do jučer je sve bilo u redu – Lana je obožavala vrtić, pričala mi o pjesmicama koje su učili, o igri s Emirom i Leom, o tome kako joj teta Mirela uvijek pomaže zavezati pertle. No, danas su roditelji šaptali po hodnicima, a neki su čak i izbjegavali pogledati Mirelu u oči.
Sve je počelo prije tri dana. Dobila sam poruku od Ivane, majke iz grupe: “Jesi li čula za Mirelu? Pogledaj grupu na Viberu.” Otvorila sam grupu i zatekla kaos – slike, komentari, optužbe. Netko je pronašao Mirelin profil na internetu gdje je nudila usluge tarot čitanja i energetskog iscjeljivanja. “Kako može netko tko se bavi magijom raditi s našom djecom?” pisala je Sanja. “To nije normalno!”
Nisam znala što misliti. S jedne strane, Mirela je uvijek bila ljubazna, strpljiva i posvećena djeci. S druge strane, roditelji su bili uznemireni, neki su čak prijetili da će ispisati djecu iz vrtića ako ona ostane.
Te večeri kod kuće, muž Dario me pitao: “Što ti misliš o svemu?”
“Ne znam… Znam samo da Lana voli Mirelu. Nikad nisam primijetila ništa čudno. Zar nije važno kako radi svoj posao?”
Dario je slegnuo ramenima: “Ljudi su puni predrasuda. Ali razumijem ih – boje se za djecu.”
Sutradan je ravnateljica pozvala roditelje na sastanak. Dvorana je bila puna napetih lica. Mirela nije bila prisutna. Ravnateljica je govorila smireno: “Svi ste vjerojatno čuli za situaciju. Želim vas uvjeriti da nikada nije bilo pritužbi na rad učiteljice Mirele. No, razumijem zabrinutost roditelja i moramo donijeti odluku koja će biti u najboljem interesu djece.”
Sanja je prva digla ruku: “Ne želim da moje dijete odgaja netko tko priziva duhove!”
Emirova mama, Amra, pokušala je smiriti situaciju: “Ali ona nikad nije ništa takvo radila u vrtiću! Možda joj to pomaže da preživi s ovom plaćom!”
Rasprava se pretvorila u svađu. Neki su branili Mirelu, drugi su zahtijevali njenu smjenu. Osjećala sam se kao da stojim na rubu ponora – nisam htjela biti nepravedna, ali ni riskirati sigurnost svog djeteta.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećala sam se kako je Lana prvi put zaplakala kad sam je ostavila u vrtiću i kako ju je baš Mirela zagrlila i smirila. Sjećala sam se i priča iz djetinjstva kad su žene iz sela znale gledati u grah ili karte – nitko ih tada nije smatrao opasnima.
Sljedećeg jutra došla sam ranije u vrtić. Mirela je sjedila sama u praznoj učionici, skupljenih ramena.
“Mogu li sjesti?” pitala sam tiho.
Pogledala me umorno: “Naravno.”
“Žao mi je zbog svega što se događa… Znam da vam nije lako.”
Mirela je slegnula ramenima: “Navikla sam na predrasude. Ali boli me što misle da sam opasna za djecu. Tarot mi pomaže da platim račune, ništa više. Nikad ne bih miješala to s poslom ovdje. Djeca su mi sve.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Možda biste trebali reći to roditeljima? Možda bi vas bolje razumjeli…”
Nasmiješila se tužno: “Neki ljudi ne žele razumjeti. Lakše im je suditi.”
Tog dana stigla je službena obavijest – Mirela više ne radi u vrtiću. Lana je plakala cijelo jutro, tražila ju je po hodnicima.
Na roditeljskom sastanku atmosfera je bila napeta. Neki su slavili što su “zaštitili” djecu, drugi su šutjeli ili potiho negodovali.
Dani su prolazili, ali mir se nije vratio u vrtić. Djeca su bila zbunjena, a roditelji podijeljeni više nego ikad.
Jedne večeri Lana me pitala: “Mama, hoće li se teta Mirela vratiti? Zašto ljudi ne vole kad netko radi nešto drugačije?”
Nisam imala odgovor.
Sjedim sada sama u kuhinji i pitam se: Jesmo li stvarno zaštitili svoju djecu ili smo ih naučili da se boje onih koji su drugačiji? Koliko nas vlastiti strah može odvesti daleko od pravde i ljudskosti?