Subota kod punice: Što sam otkrio dok smo gradili šupu
“Opet kasnimo, Ivane!” Ana je nervozno zatvarala vrata auta dok sam ja još pokušavao ugurati kutiju s alatom u prtljažnik. Subota je, nebo sivo, a ja već osjećam bol u leđima samo od pomisli na još jedan dan kod njenih roditelja u Gornjoj Dubravi. Svake subote ista priča: vožnja sat vremena, osmijeh za punicu Maricu, klimanje glavom na svekrove šale i beskrajno pilanje, rezanje i nošenje dasaka za šupu koju nitko zapravo ne želi osim njega.
“Daj, Ana, znaš da mi je ovo već previše. Cijeli tjedan radim, a onda vikend provedem kao bauštelac. Zar ne možemo barem jednu subotu ostati doma?”
Ona me pogleda onim pogledom koji govori da nema rasprave. “Mama i tata su nam puno pomogli kad smo kupovali stan. Ne možemo ih sad ostaviti na cjedilu. Osim toga, Dario će opet sve napraviti sam ako ne dođemo.”
Dario, njen mlađi brat, uvijek je prvi na gradilištu. Uvijek nas dočeka s osmijehom, već znojan, s čekićem u ruci. “Ajmo, šogore! Danas ćemo dignut krov!” viče mi čim izađem iz auta. Nikad mu nije teško, nikad ne kuka. Uvijek ima energije kao da je popio tri Red Bulla.
Tog jutra nešto mi nije dalo mira. Dok sam nosio daske prema šupi, čuo sam Darija kako šapuće na mobitel iza stare kruške. “Ne brini, sve ide po planu. Nitko ništa ne sumnja. Vidimo se kasnije.” Kad me spazio, naglo je prekinuo razgovor i nasmiješio se kao da ništa nije bilo.
“S kim si to pričao?” upitao sam ga usputno.
“Ma, ništa važno. Prijatelj iz kluba pitao za utakmicu.”
Nisam mu vjerovao. Taj dan bio je još nervozniji nego inače. Svaki put kad bi Ana prošla pored njega, pogled mu je bježao u stranu. Kad bi punica donijela kavu i kolače, Dario bi se povukao iza šupe pod izlikom da mora nešto popraviti.
Navečer, dok smo spremali alat, Ana je otišla pomoći mami oko večere. Ostali smo sami. “Dario, što se događa? Nešto si čudan danas.” Pogledao me ravno u oči i prvi put nisam vidio onaj njegov veseli sjaj.
“Ivane… ima nešto što ti moram reći, ali ne ovdje.”
Srce mi je počelo brže kucati. “Reci odmah.”
Pogledao je prema kući, pa opet mene. “Nije lako… Znaš onu parcelu iza šume? Tata ju je obećao meni kad se oženim. Ali… nisam siguran da ću ikad moći to ostvariti.”
“Zašto?”
Duboko je uzdahnuo. “Zato što… zato što sam zaljubljen u nekoga koga ne bih smio voljeti.”
Osjetio sam hladan znoj na leđima. “Koga?”
Dario je šutio nekoliko sekundi koje su mi se činile kao vječnost. “U Lejlu.”
Lejla? Kćerka susjeda Hasana? Pa ona je iz druge vjere! Znao sam da bi to izazvalo skandal u obitelji – Marica nikad nije krila svoje predrasude prema ‘onima s druge strane’.
“Znaš da mama nikad ne bi pristala na to…” prošaptao sam.
“Znam! Zato i glumim da mi je stalo do ove šupe i svega toga. Samo da skrenem pažnju sa sebe dok ne smislim što ću dalje. Lejla i ja se viđamo potajno već mjesecima. Planirali smo pobjeći zajedno, ali… ne mogu ostaviti roditelje na cjedilu, a ni vas.” Glas mu je drhtao.
U tom trenutku Ana je izašla iz kuće s tanjurom kolača i upitnim pogledom. “Što vi dva šapćete?”
“Ništa, Ana,” odgovorio sam brzo, ali osjećao sam kako mi lice gori.
Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam Anu kako mirno diše pored mene i pitao se što bih ja napravio na Darijevom mjestu. Znao sam da će istina prije ili kasnije izaći na vidjelo i da će obitelj biti pred iskušenjem kakvo još nisu doživjeli.
Sljedeće subote Dario nije došao prvi na gradilište. Nitko nije znao gdje je. Marica je bila nervozna, stalno ga je zvala na mobitel, ali nije odgovarao. Tek kasnije tog dana stigla je poruka: “Ne tražite me. Moram pronaći svoj put. Volim vas sve, ali više ne mogu živjeti u laži.” Marica se slomila u suzama; svekar je šutio satima.
Ana me gledala kroz suze: “Jesi li znao nešto? Jesi li znao kamo ide?”
Lagao sam joj prvi put otkad smo zajedno: “Ne znam ništa, ljubavi.”
Ali znao sam – znao sam koliko je teško biti između ljubavi i obitelji, između tradicije i vlastite sreće.
I sad se pitam: Jesmo li svi mi samo graditelji tuđih snova dok naši vlastiti propadaju negdje u sjeni stare šupe? Koliko daleko bismo išli zbog ljubavi – ili zbog straha od gubitka obitelji?