Između Onog Što Jesam i Onog Što Od Mene Očekuju

„Zašto si večeras opet tako tih, Amar?“ Upitani glas Jasmina razbija tišinu dnevnog boravka u stanu na sarajevskom Grbavici, tamo gdje su zidovi uvijek hladni bez obzira na godišnje doba. Oči joj prelijeću po meni, pokušavam izbjeći njen pogled, piljiti kroz prozor u svjetla tramvaja koji jure ulicom, ali osjećam njen nemir.

Dišem plitko, srce mi lupa toliko snažno da se čuje i preko šuštanja stare zavjese. Zastanem, pokušavam pronaći pravu rečenicu, ali riječi mi zastanu u grlu dok slušam njezine uzdahe. „Bila sam sama kod mojih opet. Pitali su gdje si. Znaš da im nije svejedno, Amar. Znaš da nas svi gledaju. I kad šutim, i kad pričam.“

Sjećam se majčinog pogleda kad sam joj prvi put doveo Jasminu. Vidjela je da je drugačija: gradska cura, samouvjerena, iz imućnije porodice s Ilidže, s roditeljima kojima je fakultet minimum, a doktorat nešto što se podrazumijeva. Ja, sin Sarajlije koji je radio dva posla da preživimo rat, i majke koja je svaki dan molila Boga da samo ostanemo zajedno, nikad nisam imao taj osjećaj pripadnosti u njenom svijetu.

Sjedam preko puta Jasmina, noge mi podrhtavaju pod stolom. Želim reći: „Ne osjećam se kao dio tvoje porodice, i nikad neću biti.“ Umjesto toga, mekano kažem: „Umoran sam od posla, znaš kakav je šef, derao se cijeli dan.“ Vidim kako joj se lice steže, znam da ne vjeruje, ali šuti. Oboje šutimo, poput dvije sive sjene koje se protežu uzduž stana kad nestane svjetla.

Poslije večere Jasmina pere suđe i pita: „Bi li ikad htio preseliti bliže mojima? Možda da kupimo stan u novogradnji? Amar, mogli bismo imati više gostiju, lakše bi nam bilo kad budemo imali djecu. Mamini poznanici znaju odlične veze za poslove…“

Slušam njezine riječi i osjećam stisak u grudima, kao da nestajem s svakim njezinim planom u kojem nema mene kakav jesam, nego mene kakav bih trebao biti. „Pričali smo da želim ostati ovdje. Ne želim biti dio tog njihovog svijeta. Ne razumiju me, Jasmina, osjećam se kao statist u njihovim filmovima prosipanja pameti.“

„Amare, zašto moraš sve gledati crno-bijelo? Oni hoće najbolje za nas, a ti, uvijek si protiv! Ne traže da se promijeniš, samo da malo rastegneš granice. Hoće da budemo sretni.“

Osjećam—po tko zna koji put—kako joj se razočarenje pretače u tišinu, a svaku rečenicu reže kao nož. U djetinjstvu sam bio onaj tihi, pred ogledalom bi sam sebi govorio: “Moram biti više, bolji, neko na koga će biti ponosni.” No biti voljen – ili makar prihvaćen – zbog maske nije isto kao biti voljen zbog onog što zaista jesi.

Te noći Jasmina odlazi ranije spavati, a ja ostajem gledati u plafon, pitajući se kad sam točno počeo birati između nje i sebe. Znam—volim je. Ali je li ljubav dovoljno jaka kad cijena znači gubitak sebe? Njezina porodica čini sve s osmjesima i podsmijehom skrivenim ispod etiketa prestiža. Svakog roštilja kod njezinih otac me gleda kao da mjeri jesam li dovoljno „njihov“ – imam li dovoljno manira, nosim li pravu marku sakoa, hoću li jednog dana dovoljno zarađivati da opravdam njihovu kćer.

Jednom prilikom, njezina majka me povukla sa strane: „Amare, znaš, Jasmina voli tvoju skromnost. Ali možda bi mogao malo više… truditi se oko izgleda, i karijere. Gledaj, sad su vremena drugačija. Svi smo mi nekad morali birati. I ja sam tvojom svekrvi pomagala sa svime kad smo se udale, ali uvijek sam pazila da podignem ljestvicu. Možda da upišeš još neku školu ili…“

Nije to bio savjet, bio je to zadatak, još jedna stepenica koju moram zadovoljit da me prime za stol. Preblijedim, a ona mi na odlasku šapne uz osmijeh: „Snaći ćeš se. Svi mi mudro kompromitiramo u životu. Za porodicu.“

Kad Jasmini kažem da me takve stvari bole, da mi osjećaj vlastite vrijednosti nestaje svakim kompromisom, briše suze i viče: „Ti nisi nikad zadovoljan! Da sam htjela nekog bez ambicija, ostala bih sama!“

Možda me zato češće posjećuje nesanica. U mraku razmišljam kako se zapravo osjećam: Nepotpun. Kao da stalno trčim za priznanjem u tuđem filmu, umjesto da budem junak u svom. No svaki put kad zaprijetim da ode, stane na vrata, u toj uskoj predsoblju, i pita: „Znači dajem sve, a ništa nije dovoljno?“

Netko bi rekao da je ljubav kompromis. Da sam sebičan jer ne žrtvujem autentičnost radi odnosa. Drugi bi rekli da bez autentičnosti nije ni ljubav, samo maska na raskošnom stolu.

Kad je prošlog kolovoza, u noći kad se rodio bratov sin, moja majka plakala jer nisam bio s Jasminom kod njezinih, stajao sam između dvije bolne istine: jedne porodice koja me pita „zašto nisi više naš?“ i druge koja od mene traži da se odreknem sebe zarad njihove slike. Od tada sam kao most nad Miljackom – možeš prijeći samo po cijenu gubitka dijela sebe.

Sutra je Bajram, Jasmina je opet nervozna jer neću s njima. „Znaš li koliko mi je stalo da te vide kao pravog partnera? Znaš li koliko je meni teško uvijek biti između?“ Sjedim, gledam je kako preslaguje tanjire, suzdržavam suze od nemoći i stidim se što nisam spreman odreći se sebe.

Možda sam slab što odbijam prilagodbu, možda sam jak jer u tome nalazim jedinu iskru dostojanstva. Jesam li propustio ljubav zbog ponosa, ili sam je spasio od polovične verzije sebe?

Ponekad poželim pitati sve vas: Je li vrijedno izgubiti sebe za zajedništvo – ili onda zajedništvo, zapravo, više i nije tvoje?