Stojim pred vratima našeg stana u Sarajevu, drhtavih ruku, dok me glas moje majke u glavi podsjeća da uvijek trebam biti bolji. Jasmina sjedi za stolom i pita me zašto više ne želim ići s njom na druženja njene porodice, a ja se borim s istinom koju ne mogu izgovoriti. Svakim danom osjećam se manje prihvaćenim, kao da moj pravi ja nikad nije bio dovoljno dobar za ovaj svijet – ni za nju, ni za naša očekivanja, ni za mene samog.