Kad je moj sin postao otac sa osamnaest: Priča iz srca malog bosanskog grada
“Mama, moram ti nešto reći…” Amarov glas je drhtao dok je stajao na pragu dnevne sobe. Kiša je lupkala po prozoru, a ja sam osjećala kako mi srce tone u stomak. Nisam ni slutila da će mi te večeri, između dvije šalice čaja i mirisa svježe pečenih kiflica, moj sin promijeniti život.
“Ajde, reci, sine. Šta god da je, riješit ćemo zajedno,” pokušala sam zvučati smireno, ali ruke su mi se znojile. Amar je pogledao u pod, a onda me pogledao ravno u oči. “Lejla je trudna.”
U tom trenutku, sve što sam znala o majčinstvu, o životu u Zenici, o tome kako treba izgledati jedna ‘pristojna’ bosanska porodica – sve je nestalo. Osjetila sam sram, strah, ali i neku čudnu tugu. Moj dječak, koji je još jučer tražio pare za kino i kasnio kući zbog fudbala, sada će biti otac.
Moj muž, Dževad, vratio se s posla kasno te večeri. Sjeli smo za stol, a Amar je ponovio istu rečenicu. Dževad je šutio dugo. Onda je ustao, lupio šakom o stol i izašao van. Vrata su zalupila tako jako da su se knjige na polici zatresle.
“Šta ćemo sad?” pitala sam Amara tiho. On je slegnuo ramenima, oči su mu bile crvene. “Ne znam, mama. Lejla plače svaki dan. Njeni roditelji su bijesni. Kažu da sam joj uništio život.”
Sutradan sam otišla kod Lejline majke, Senade. Dočekala me hladno, s rukama prekriženim na prsima. “Vaš sin će odgovarati za ovo! Moja kćerka neće biti samohrana majka!” vikala je. Osjećala sam se kao da stojim pred sudom cijelog grada.
U Zenici svi sve znaju. Vijest se proširila brže od požara. U prodavnici me više nisu pozdravljali kao prije. Komšinica Azra me gledala ispod oka dok sam birala povrće na pijaci. “Eto ti tvoje moderne djece,” šaputala je drugoj ženi.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Dževad nije pričao s Amarom skoro sedmicu dana. Ja sam pokušavala biti jaka za oboje, ali noću bih plakala u jastuk. Pitala sam se gdje smo pogriješili. Jesmo li trebali više pričati o odgovornosti? Jesmo li ga previše štitili?
Jedne večeri Amar je došao do mene dok sam slagala veš.
“Mama, ja ću raditi preko ljeta kod amidže Samira na građevini. Znam da nije lako, ali neću pobjeći od ovoga. Volim Lejlu i bebu. Samo… bojim se.”
Zagrlila sam ga kao kad je bio mali. “I ja se bojim, sine. Ali zajedno ćemo kroz ovo proći.”
Lejla je prestala dolaziti u školu. Njene prijateljice su joj okrenule leđa. Jednom sam je zatekla kako sjedi sama na klupi ispred zgrade, gledajući u daljinu.
“Lejla, dušo, hoćeš li doći kod nas na ručak?” pitala sam nježno.
Pogledala me tužno: “Ne znam smijem li… Tata kaže da ne želi da me više vidi s Amarom dok ne potpišete papire za vjenčanje.”
Taj pritisak – da dvoje djece moraju odmah postati muž i žena – bio mi je težak za shvatiti. Ali znala sam da u našem društvu drugačije ne ide.
Dževad je napokon popustio kad je vidio kako Amar svako jutro ustaje rano i ide raditi na građevinu. Jedne večeri ga je pozvao na balkon.
“Slušaj me dobro, Amare,” rekao mu je strogo ali tiho. “Nisi više dijete. Sad imaš svoju porodicu. Nije lako biti otac ni kad imaš trideset godina, a kamoli sad… Ali ja ću ti pomoći koliko mogu. Samo nemoj pobjeći od odgovornosti kao što su neki drugi uradili prije tebe.”
Vjenčanje smo organizirali skromno – samo najbliža rodbina i nekoliko prijatelja koji su ostali uz njih dvoje. Lejla je nosila jednostavnu bijelu haljinu koju joj je sašila tetka iz Sarajeva. Amar je bio nervozan, ali kad ju je ugledao na vratima općine, oči su mu zasjale kao nikad prije.
Nakon svadbe uselili su u malu sobu kod nas dok ne skupe dovoljno da iznajme stan. Beba – mala Hana – rodila se krajem ljeta. Bila je sitna i krhka, ali kad bi zaplakala, cijela kuća bi utihnula da je čuje.
Život nije bio lak ni poslije toga. Amar je radio dva posla; Lejla se borila s depresijom i osjećajem izolacije. Ja sam čuvala Hanu dok su oni pokušavali pronaći svoj put.
Jedne noći Lejla mi je priznala: “Ponekad mislim da nisam spremna za ovo… Da nisam dobra mama…”
Uzela sam joj ruku: “Svi mi to mislimo ponekad, dušo. Ali Hana te treba – i Amara isto tako. Niste sami u ovome.”
Danas Hana ima godinu dana i pravi prve korake po našem dvorištu. Amar i Lejla su još uvijek mladi i nesigurni, ali bore se zajedno protiv predrasuda i osuda koje ih prate na svakom koraku.
Ponekad se pitam: Da li smo mogli drugačije? Da li društvo ima pravo suditi mladima koji pogriješe? I hoće li ikada biti lakše biti roditelj u Bosni ili Hrvatskoj kad život krene neočekivanim putem?