Sanja i Dario: Bitka za Svoj Krov i Svoju Sreću
“Zar stvarno misliš da je to fer, mama?” glas mi je drhtao dok sam stajala u kuhinji, gledajući majku kako pere suđe kao da joj je svejedno. “Sanja, ne možeš očekivati da ti sve padne s neba. I mi smo se borili kad smo bili mladi,” odvratila je hladno, ne podižući pogled.
Taj razgovor mi se urezao u pamćenje. Bila sam tada već godinu dana u braku s Dariom. Oboje smo radili, ali stanarine u Sarajevu su rasle, a naši poslovi nisu nudili sigurnost ni za osnovno. Moja mama, Vesna, naslijedila je veliki stan u centru grada nakon smrti mog djeda. Stan je zjapio prazan, a ona ga je iznajmljivala turistima preko interneta. Nama nije ni ponudila da ga koristimo dok ne stanemo na noge.
Dario je bio tiši od mene, ali znam da ga je boljelo isto kao i mene. Njegovi roditelji iz Mostara su imali kuću s tri prazne sobe, ali kad smo ih pitali možemo li privremeno kod njih dok ne skupimo za depozit, rekli su: “Djeco, vi ste sad odrasli ljudi. Vrijeme je da sami rješavate svoje probleme.”
Noći su nam prolazile u šaptanju pod tankim pokrivačem: “Šta ćemo ako nas izbace?” pitala sam ga jednom dok su mu oči gledale u tamu. “Ne znam, Sanja… ali neću te pustiti da patiš zbog mene,” odgovorio je.
Kad sam ostala bez posla zbog smanjenja broja radnika u firmi, sve se srušilo. Dario je radio dvokratno u pekari, ali to nije bilo dovoljno ni za režije. Počeli smo kasniti s najamninom. Vlasnica stana, gospođa Ljiljana, bila je strpljiva do određene granice. Jednog dana pozvala me na kavu: “Sanja, razumijem te, ali i meni treba taj novac. Ako ne platite do kraja mjeseca, morat ćete otići.”
Taj dan sam plakala na tramvajskoj stanici. Osjećala sam se izdano od svih – od roditelja koji su imali mogućnosti pomoći nam, ali nisu htjeli; od društva koje nas gura da budemo samostalni, a ne daje nam priliku; od sebe jer nisam bila dovoljno hrabra da tražim više.
Dario me pokušavao utješiti: “Možda da pitamo tvoju mamu još jednom? Možda će ovaj put shvatiti?”
Otišla sam do nje s knedlom u grlu. Sjela sam za stol dok je ona listala novine.
“Mama, stvarno nam treba pomoć. Ne tražim da nam pokloniš stan, samo da ga koristimo dok ne nađem novi posao. Možemo ti plaćati režije…”
Pogledala me preko naočala: “Sanja, ja sam taj stan iznajmila turistima za ljeto. Ne mogu sad otkazivati rezervacije zbog vas. I znaš kako to ide – kad jednom nekome daš prst, traži cijelu ruku.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam više imala snage raspravljati se.
Dario je šutio kad sam mu ispričala što se dogodilo. Samo me zagrlio i rekao: “Naći ćemo način. Uvijek smo nalazili način.”
Ali dani su prolazili, a rješenja nije bilo. Prijatelji su nam nudili privremeni smještaj na kauču ili pomoć oko hrane, ali to nije bio život kakav smo sanjali. Željeli smo svoj mir, svoj prostor – makar to bila i mala soba.
Jedne večeri sjeli smo na klupu ispred zgrade i gledali svjetla grada.
“Znaš li što me najviše boli?” pitala sam ga tiho.
“Što?”
“To što naši roditelji misle da nas ovako uče odgovornosti… a zapravo nas samo tjeraju dalje od sebe. Zar nije obitelj tu da pomogne kad je najteže?”
Dario je šutio dugo prije nego što je rekao: “Možda će jednog dana shvatiti koliko su nas povrijedili. Ali do tada… imamo jedno drugo.”
Nakon nekoliko tjedana pronašla sam posao u maloj knjižari na Grbavici. Plaća nije bila velika, ali bila je dovoljna za skromnu sobicu koju smo unajmili na periferiji grada. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam tračak nade.
Ali odnos s roditeljima više nikad nije bio isti. Kad god bih ih posjetila, osjećala sam zid između nas – zid koji nisu željeli srušiti.
Ponekad se pitam: Da li je ponos vrijedan više od ljubavi? I koliko daleko moramo otići da bismo pronašli svoj dom kad ga nismo dobili od onih koji su nas učili što znači biti obitelj?
Što vi mislite – jesmo li mi krivi što smo tražili pomoć ili su oni krivi što nam nisu pružili ruku kad nam je najviše trebala?