Dan kada se Adrian vratio: Tajna koja nas je uništila
“Ivana, moramo razgovarati.” Njegov glas bio je tih, ali u njemu je bilo nešto što mi je ledilo krv. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala kruh za večeru. Pogledala sam ga, tražeći tragove onog Adriana kojeg sam voljela, ali njegov pogled bio je prazan, kao da me više ne poznaje.
“Što se događa?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno. Zrak između nas bio je gust, napet. Na stolu su stajale dvije šalice čaja koje sam pripremila, ali nitko ih nije dotaknuo.
Adrian je sjeo za stol, pogrbljen, ruku stisnutih u šake. “Ne mogu ti reći sve… još ne mogu. Samo… molim te, vjeruj mi da nisam htio da ovako ispadne.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Od trenutka kada se vratio iz Beča, više nije bio isti čovjek. Prije puta smo planirali proširenje obitelji, gledali dječje krevetiće na internetu i smijali se imenima koja bismo dali našoj djeci. Sada je između nas zjapila rupa koju nisam znala kako premostiti.
Moja sestra Marija primijetila je promjenu prva. “Ivana, što se događa s Adrianom? Izgleda kao da ga nešto izjeda.” Samo sam slegnula ramenima, ne želeći priznati ni sebi ni njoj da nešto nije u redu.
Noći su postale najgore. Adrian bi ležao okrenut leđima, a ja bih zurila u strop, pokušavajući pronaći smisao u njegovoj šutnji. Ponekad bih ga čula kako tiho plače. Jedne noći nisam mogla više izdržati.
“Adriane, molim te, reci mi što se dogodilo!”
Okrenuo se prema meni, oči crvene od suza. “Ivana… pogriješio sam. U Beču… dogodilo se nešto što ne mogu vratiti. Nisam ti bio vjeran.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Srce mi je tuklo tako glasno da sam mislila da će iskočiti iz prsa. “S kim?” prošaptala sam.
“Nije važno… bila je to greška, trenutak slabosti. Ali ne mogu živjeti s tim. Ne mogu te više lagati.”
Tog trenutka sve ono što smo gradili – naši planovi, naši snovi – nestalo je kao dim. Nisam znala što da kažem. Samo sam ustala iz kreveta i otišla u dnevnu sobu, gdje sam do jutra sjedila na kauču, zureći u prazno.
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Moja mama, koja je uvijek bila moj oslonac, došla je jednog popodneva i zatekla me kako plačem.
“Ivana, dušo, moraš misliti na sebe. Zaslužuješ poštovanje i ljubav. Ako ti to ne može dati, možda je vrijeme da odeš.”
Ali kako otići od svega što znaš? Kako ostaviti dom koji si gradila ciglu po ciglu?
Adrian je pokušavao razgovarati sa mnom, ali svaki put kad bih ga pogledala, vidjela bih samo izdaju. Naša zajednička prijateljica Sanja pokušala nas je pomiriti.
“Svi griješe, Ivana… Možda mu možeš oprostiti?”
Ali kako oprostiti kad te boli svaki udah?
Na kraju smo sjeli zajedno za stol, kao dvoje poslovnih partnera koji dijele imovinu.
“Ne želim te više povrijediti,” rekao je Adrian tiho.
“I nećeš,” odgovorila sam hladno. “Odlazim kod Marije dok ne pronađem stan.”
Razvod je prošao tiho, bez velikih scena pred drugima. Svi su govorili kako smo se dogovorili kao odrasli ljudi. Nitko nije znao istinu osim najbližih – da sam svaku noć plakala zbog izdaje koju nisam mogla zaboraviti.
Godinama kasnije još uvijek osjećam posljedice tog dana. Svaki put kad čujem njegov glas na radiju ili ga sretnem u gradu s novom ženom, srce mi preskoči otkucaj.
Ponekad se pitam – jesam li trebala pokušati oprostiti? Ili sam napravila pravu stvar što sam otišla? Može li ljubav preživjeti izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ponovno vjerovati nakon ovakve izdaje?