Tajna koja je razbila naš brak: Kako sam otkrila da moj muž šalje pola plaće svojoj majci
“Dario, gdje su nestale sve naše ušteđevine?” viknula sam kroz suze, držeći u ruci izvod iz banke koji sam slučajno pronašla dok sam tražila potvrdu za dječji vrtić. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, a on je sjedio za stolom, gledajući kroz prozor kao da ga se to ne tiče.
“Ivana, nije to tako kako misliš…” promucao je, ali njegov glas je bio slab, kao da ni sam ne vjeruje u ono što govori.
Sve je počelo prije pet godina, na našem vjenčanju u općini u Osijeku. Tog dana nebo se otvorilo, gromovi su parali zrak, a taman kad smo trebali izgovoriti sudbonosno ‘da’, nestalo je struje. Svi su se smijali i govorili kako je to znak sreće, ali meni se u trbuhu stisnuo neki čudan osjećaj. Nisam bila zaljubljena u Darija, ali sam željela sigurnost, mir i obitelj. On je bio dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, i činilo se da me voli više nego što ja volim njega.
Njegova majka, gospođa Marija, uvijek je bila prisutna. Uvijek s toplim kolačima i savjetima koje nitko nije tražio. “Ivana, draga, znaš li ti kuhati pravi grah? Dario voli kad je gust, kao što ga ja radim.” Smijala sam se iz pristojnosti, ali svaki njezin komentar bio je kao mala igla pod kožom.
Prve dvije godine braka bile su teške. Dario je radio kao vozač kamiona, često bio na putu, a ja sam radila u knjižnici na pola radnog vremena. Novca nikad nije bilo dovoljno. Kad sam ga pitala gdje odlazi sav novac, uvijek bi imao neki izgovor: “Popravak auta, porez, nešto za stan…” Nisam sumnjala. Vjerovala sam mu jer sam željela vjerovati.
Sve dok nisam pronašla onaj izvod iz banke. Tamo je jasno pisalo: svaki mjesec 3.000 kuna odlazi na račun Marije Kovačević. Moje svekrve.
“Zašto joj šalješ novac? Mi nemamo za režije!” urlala sam dok su mi suze klizile niz lice.
Dario je šutio. Onda je tiho rekao: “Ona nema nikoga osim mene. Tata je umro, znaš kako joj je teško…”
“A kako je meni? Kako je našoj djeci? Zar mi nismo tvoja obitelj?”
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za ovaj brak. O tome kako sam pristala na život u malom stanu bez balkona jer smo ‘štedjeli za budućnost’. O tome kako sam svaki mjesec brojala kune do plaće i odricala se sitnih užitaka – kave s prijateljicama, nove knjige, čak i frizera.
Sutradan sam otišla kod svoje sestre Ane. Sjela sam za kuhinjski stol i ispričala joj sve.
“Ivana, moraš misliti na sebe i djecu. Ako on ne vidi problem u tome što vas zapostavlja zbog svoje majke, onda ti moraš povući crtu,” rekla mi je Ana odlučno.
Ali kako povući crtu kad si cijeli život učena da trpiš? Da šutiš? Da ne talasaš?
Dario se pokušao iskupiti. Kupio mi je cvijeće, obećavao da će prestati slati novac majci. Ali nisam mu više vjerovala. Počela sam provjeravati njegove poruke, pratiti njegove transakcije. Osjećala sam se kao detektiv u vlastitom domu.
Jedne večeri čula sam ga kako razgovara s majkom na telefonu:
“Mama, Ivana je saznala… Ne znam što ću sad. Ne mogu ih ostaviti bez ičega, ali ti si mi sve…”
Tada mi je postalo jasno – ja nikad neću biti na prvom mjestu u njegovom životu.
Počela sam razmišljati o razvodu. U Hrvatskoj to nije lako – svi te osuđuju, svi imaju mišljenje. Moja mama bi rekla: “Trpi, dijete, svi brakovi su teški.” Ali ja više nisam mogla trpjeti.
Prijateljica Mirela me podržala: “Ivana, nisi ti kriva što on ne zna postaviti granice svojoj majci. To nije tvoja borba.”
Nakon mjesec dana skupljanja hrabrosti, sjela sam s Darijem za stol.
“Dario, ja više ne mogu ovako. Ili ćeš birati nas ili svoju majku. Ne tražim da ju ostaviš na cesti, ali ne možeš nas stavljati na drugo mjesto.”
Gledao me dugo u oči. Znam da ga boli. Ali mene boli više.
Na kraju je otišao kod majke na nekoliko dana. Djeca su plakala za njim, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Nakon tjedan dana vratio se s koferom i rekao: “Ivana, pokušat ću promijeniti stvari. Ali ne znam hoću li moći.”
Znam da ova priča nema sretan kraj kakav bih željela. Ali možda ima novi početak – za mene i moju djecu.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam vjerovala ljubavi koja nije bila prava? Ili sam pogriješila što nisam ranije poslušala svoj unutarnji glas?
Što biste vi učinili na mom mjestu?