U sjeni prezira: Borba kćeri za glas i identitet
“Ne možeš ti to, Lana! Premlada si da bi znala što želiš!” otac je povikao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stisnutih šaka i suznih očiju. Njegov glas odjekivao je kroz stan u Novom Zagrebu, kao da želi da cijeli blok čuje koliko sam nesposobna. Ivana je sjedila na kauču, prevrćući očima, kao da sam joj još jedan dosadan zadatak koji mora podnijeti.
“Ali tata, samo želim upisati likovnu školu! To nije ništa strašno!” pokušala sam još jednom, ali njegov pogled bio je leden. “Rekao sam ti već – nema kruha od crtanja. Završit ćeš ekonomsku kao i svi normalni ljudi.”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Mama bi me razumjela. Ona je uvijek govorila da trebam slijediti svoje snove, ali otkako je otišla, moj svijet se smanjio na četiri zida i dva lica koja me ne vide. Damir je postao još tvrđi, još udaljeniji, kao da ga je njezina smrt učinila kamenim. Ivana, njegova kći iz prvog braka, nikad nije ni pokušala razgovarati sa mnom. Bila je sedam godina starija i uvijek me gledala s visine.
Te večeri zatvorila sam se u sobu i izvukla bilježnicu ispod kreveta. Crtala sam mamu – njezin osmijeh, njezine ruke koje su me grlile kad bi tata vikao. Suze su mi kapale po papiru. “Zašto te nema? Zašto si me ostavila samu s njima?” šaptala sam kroz jecaje.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je još napetija. Damir je sve češće kasnio s posla, a kad bi došao kući, mirisao je na rakiju. Ivana je izlazila s prijateljicama i vraćala se kasno, noseći sa sobom miris parfema i cigareta. Ja sam bila nevidljiva – osim kad bih nešto pogriješila.
Jednog popodneva, dok sam prala suđe, čula sam Damira kako razgovara s Ivanom u hodniku.
“Ne znam što ću više s Lanom. Samo crta i sanjari. Trebala bi biti kao ti – ozbiljna, odgovorna…”
Ivana je uzdahnula: “Tata, pusti je malo. Nije lako bez mame.”
“Nije lako ni meni!” povisio je glas. “Sve je na meni!”
Zastala sam s tanjurom u ruci. Prvi put sam čula Ivanu da me brani. Možda ipak nije sve izgubljeno.
Ali idući dan sve se vratilo na staro. Damir mi je zabranio izlazak s prijateljicama jer nisam dovoljno dobro napisala zadaću iz matematike. “Nema izgovora! Prvo škola, pa sve ostalo!” vikao je dok mi je uzimao mobitel.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala o tome kako bih pobjegla iz ovog stana da mogu. Sjetila sam se mamine priče o tome kako je pobjegla iz malog mjesta kod Bihaća u Zagreb kad joj je bilo devetnaest – sama protiv svih. Možda bih i ja mogla biti hrabra kao ona?
Sljedećeg vikenda odlučila sam riskirati. Prijavila sam se na natječaj za likovnu školu bez tatinog znanja. Ivana me zatekla kako skeniram crteže u njezinoj sobi.
“Što to radiš?” upitala je sumnjičavo.
“Molim te, nemoj reći tati! Prijavljujem se na natječaj… Znam da neće biti sretan, ali moram pokušati.”
Ivana me gledala nekoliko sekundi, a onda samo kimnula glavom: “Neću reći ništa. Samo… pazi se. Tata zna biti jako tvrdoglav.”
Tih nekoliko riječi bilo mi je dovoljno da osjetim trunku nade.
Dani su prolazili u iščekivanju odgovora iz škole i strahu od toga da će tata otkriti što radim. Jedne večeri dok smo večerali u tišini, zazvonio mi je mobitel (koji sam krišom vratila iz Ivanine sobe). Poruka: “Čestitamo! Primljeni ste na prijemni ispit za Školu primijenjene umjetnosti!”
Srce mi je preskočilo od uzbuđenja, ali nisam smjela pokazati ništa pred njima.
Kasnije te večeri Ivana mi je došla u sobu.
“Jesi dobila odgovor?”
Pokazala sam joj poruku.
“Bravo, Lana! Zaslužila si to,” rekla je tiho.
Ali sreća nije dugo trajala. Damir je pronašao pozivnicu za prijemni među mojim stvarima dok sam bila u školi.
Dočekao me bijesan kad sam došla kući.
“Što misliš tko si ti? Da možeš raditi što hoćeš iza mojih leđa? Znaš li koliko sam ja žrtvovao za vas?”
Pokušala sam mu objasniti: “Tata, to mi stvarno puno znači… Mama bi bila ponosna na mene!”
Njegovo lice se iskrivilo od bijesa: “Ne spominji mi više svoju majku! Ona te razmazila! Od danas nema crtanja! Nema škole umjetnosti! Ako ne možeš poštovati pravila ove kuće, možeš pakirati stvari i otići!”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Ivana je stajala iza njega, nijema i blijeda.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – mamu, svoje snove, osjećaj pripadnosti ovoj obitelji. Ali negdje duboko u meni tinjala je iskra inata.
Sljedećeg jutra spakirala sam bilježnicu s crtežima i nekoliko stvari u ruksak. Otišla sam kod mamine prijateljice Mirele koja mi je uvijek govorila da joj se mogu obratiti ako mi zatreba pomoć.
Mirela me zagrlila čim me vidjela na vratima: “Znaš da si ovdje uvijek dobrodošla, Lana. Tvoja mama bi bila ponosna na tebe. Ne odustaj od sebe zbog tuđeg straha ili tvrdoglavosti.”
Dok sam sjedila u njezinoj kuhinji uz šalicu čaja, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Ponekad se pitam – koliko nas živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas nikada ne progovori iz straha da će biti odbačeni? Je li hrabrost pobjeći ili ostati i boriti se za svoj glas?