Tišina između nas: Kad on ne želi djecu
“Zašto uvijek moraš započeti tu temu, Lejla?” Emir je spustio vilicu na tanjur, pogled mu je bio tvrd kao kamen. U zraku je visio miris sarme, ali meni je u grlu stajala knedla.
“Jer ne mogu više šutjeti, Emir. Prošlo je pet godina. Svi oko nas imaju djecu. Moja sestra, tvoja sestra, naši prijatelji… Zar ti nikad ne poželiš čuti dječji smijeh u ovoj kući?”
On je samo odmahnuo glavom, pogleda prikovanog za stolnjak s motivima lavande koji sam donijela iz Makarske prošlog ljeta. “Ne želim djecu, Lejla. Rekao sam ti to još prije vjenčanja. Zašto misliš da će se to promijeniti?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u sljepoočicama. Sjećam se tog razgovora, naravno. Ali tada sam mislila da će vrijeme učiniti svoje, da će ga ljubav omekšati, da će možda kad vidi mene kako gledam malu Amru iz susjedstva, poželjeti isto. Ali godine su prolazile, a njegova odluka je bila čvrsta kao stijena.
Navečer sam ležala budna, gledajući u strop. U susjednom stanu čula sam bebin plač. Zamišljala sam kako bi bilo držati svoje dijete u naručju, osjećati njegov miris, gledati ga kako raste. U meni je rasla praznina koju Emir nije mogao ispuniti.
Sljedećih dana pokušavala sam izbjeći tu temu, ali ona bi uvijek isplivala na površinu. Na kavi kod mame, ona me pogledala preko šalice i tiho pitala: “Lejla, jeste li vi dobro? Znaš da godine idu…” Samo sam slegnula ramenima.
Moj otac je bio još direktniji: “Emir je dobar čovjek, ali ako ne želi djecu, moraš znati što ti želiš od života. Nemoj žrtvovati sebe.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam navečer gledala Emira kako gleda utakmicu na televiziji, potpuno nesvjestan oluje u meni.
Jedne večeri, nakon što smo se vratili s rođendana njegove sestre – gdje su svi pričali o pelenama i vrtićima – nisam više mogla izdržati.
“Emire, ja ne mogu ovako dalje. Osjećam se kao da živim pola života. Volim te, ali želim dijete. Ne mogu se odreći toga.”
On je dugo šutio. Onda je tiho rekao: “Znao sam da će doći ovaj trenutak. Lejla, ja tebe volim više od svega, ali ne mogu biti otac. Ne osjećam to u sebi. Bojim se da bih bio loš roditelj, da bih izgubio sebe.”
“A ja gubim sebe svaki dan bez djeteta,” odgovorila sam kroz suze.
Tjedni su prolazili u tišini i izbjegavanju pogleda. Počela sam se povlačiti u sebe, sve češće odlazila kod sestre ili na posao ostajala duže nego što treba. Emir je postao sjena čovjeka kojeg sam upoznala – povučen, zamišljen, često odsutan.
Jednog dana me dočekao s koferom na vratima.
“Lejla,” rekao je tiho, “ne želim ti biti prepreka. Zaslužuješ biti majka ako to želiš svim srcem. Ja to ne mogu dati. Možda je vrijeme da svatko od nas pronađe svoj put.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam znala što reći – nisam htjela izgubiti njega, ali nisam htjela izgubiti ni sebe.
Tjedni nakon njegovog odlaska bili su najteži u mom životu. Ljudi su šaputali po zgradi, mama je plakala svaki put kad me vidjela, a ja sam pokušavala pronaći smisao u svakodnevnim sitnicama – mirisu svježe kave, zvuku kiše na prozoru.
Jedne večeri sjela sam na balkon i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Pitala sam se jesam li pogriješila što nisam mogla popustiti ili što nisam mogla natjerati njega da promijeni mišljenje.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam prazninu kad vidim majke s djecom u parku. Ali osjećam i mir jer znam da nisam izdala sebe. Možda ću jednog dana pronaći nekoga tko dijeli moju želju ili ću pronaći drugi način da ispunim tu prazninu.
Ali ponekad se pitam – koliko ljubavi vrijedi žrtvovati zbog snova koje ne možemo dijeliti? Je li moguće voljeti nekoga i istovremeno pustiti ga da ode? Što biste vi učinili na mom mjestu?