Život koji nisam živjela: Ispovijest jedne majke
“Zar ti stvarno misliš da je meni lako?” povikala sam, tresući ruke iznad sudopera dok su kapljice vode padale po staroj radnoj ploči. Ivan je stajao na vratima kuhinje, spuštenih ramena, gledajući u pod. “Mama, nisam to rekao. Samo… samo sam pitao možeš li pričuvati Leu i Tarika još jednu večer.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Opet ista priča. Moj sin, moj ponos i bol, uvijek traži još malo moje snage. A ja… ja više ne znam gdje sam nestala. Nikada nisam imala vremena za sebe. Od dana kad sam se udala za Dinu, pa do njegovog iznenadnog odlaska, sve sam podredila porodici. Prvo Dino, onda Ivan, sad unuci. Moji snovi? Ostali su negdje među starim pismima i požutjelim fotografijama.
Sjećam se dana kad sam imala devetnaest. Sjedila sam s prijateljicom Anom na klupi ispred stare škole u Travniku. “Sanjaš li ikad o Parizu?” pitala me. “Sanjam,” šapnula sam, “ali znam da neću otići.”
Nisam ni otišla. Umjesto Pariza, dočekala me mala kuća u predgrađu Zagreba, muž koji je radio po cijele dane i sin kojem sam bila sve. I voljela sam ih, Bože kako sam ih voljela! Ali ljubav nije uvijek dovoljna da ispuni praznine koje ostanu kad svi odu na posao ili u školu, a ti ostaneš sama s tišinom.
“Znaš li koliko puta sam željela samo jedan dan za sebe?” rekla sam Ivanu, glasom koji je drhtao od umora i tuge. “Jedan dan da ne mislim što će tko jesti, tko ima temperaturu, tko treba čiste čarape.”
Ivan je šutio. Znam da me voli, ali ne razumije. Kako bi mogao? On ima svoj život, posao u banci, ženu koja ga voli, djecu koja ga obožavaju. Ja imam… njih.
Navečer, kad svi odu, sjednem na stari trosjed i gledam kroz prozor. Svjetla grada trepere kao izgubljene nade. Sjetim se kako sam nekad pisala pjesme. Imala sam bilježnicu punu stihova o ljubavi, slobodi, putovanjima. Dino ih je jednom pročitao i nasmijao se: “Ma pusti to, Sanja, život je nešto drugo.”
Možda je bio u pravu. Ali što ako nije?
Jedne večeri, dok sam spremala večeru za unuke, Lea me upitala: “Bako, jesi li ti ikad bila sretna?” Zastala sam s nožem iznad luka. Pogledala sam je – te velike smeđe oči pune iskrenosti. “Jesam, dušo,” slagala sam. “Najviše kad ste vi tu.”
Ali istina je bila drugačija. Sreća mi je uvijek izmicala za korak.
Prije nekoliko mjeseci srela sam Anu na tržnici u Sarajevu. Sijeda kosa, bore oko očiju, ali isti onaj osmijeh iz mladosti. “Sanja! Jesi li bila u Parizu?” nasmijala se kroz suze. “Nisam,” rekla sam tiho. “A ti?”
“A jesam! Prije dvije godine. Sama! Znaš šta? Nije ni važno gdje si – važno je da si svoja.”
Te riječi su me proganjale danima.
Jedne noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otvorila staru bilježnicu s pjesmama. Počela sam pisati:
“Živjela sam za druge,
snovi su mi ostali pod jastukom,
sad kad svi spavaju,
pitam se – gdje sam ja?”
Sljedećeg jutra nazvala sam Ivana.
“Ivane,” rekla sam odlučno, “ne mogu više svaki dan čuvati djecu. Trebam malo vremena za sebe.”
S druge strane tišina.
“Jesi li dobro?” pitao je zabrinuto.
“Jesam,” odgovorila sam mirno prvi put nakon mnogo godina. “Samo… želim pokušati živjeti i za sebe.”
Nije mu bilo jasno. Znam da nije. Ali nije ni meni bilo jasno svih ovih godina zašto sam uvijek bila na zadnjem mjestu.
Počela sam šetati Maksimirom svako jutro. Upisala tečaj slikanja u domu kulture. Prvi put nakon dugo vremena osjećam se živo.
Ali svaki put kad vidim Ivana kako žuri po djecu ili čujem snahu Mirelu kako uzdiše jer nema tko skuhati ručak, pojavi se krivnja. Jesam li sebična? Je li pogrešno što želim nešto samo za sebe?
Jedne subote došla sam kod njih na ručak. Mirela je bila hladna.
“Znaš, Sanja,” rekla je dok smo pile kavu u kuhinji, “Ivanu je teško na poslu… Djeca te vole… Ne znam kako ćemo bez tebe.”
Pogledala sam je ravno u oči.
“I meni je bilo teško cijeli život,” odgovorila sam tiho.
Nakon toga više me nisu zvali svaki dan.
Ponekad me boli njihova šutnja više nego umor od čuvanja djece.
Ali kad stojim pred platnom i miješam boje, osjećam se kao ona djevojka iz Travnika koja je sanjala Pariz.
Možda nikad neću otići tamo.
Ali možda ću napokon pronaći sebe.
Pitam vas – koliko nas još živi tuđi život umjesto svog? Je li ikada prekasno reći: sad biram sebe?