Djed koji će opet postati otac: Priča o ljubavi, izdaji i novom početku

“Ne laži mi više, Zlatane!” viknula sam, ruke su mi drhtale dok sam stajala nasred kuhinje, a on je šutio, gledajući u pod kao dijete koje su uhvatili u krađi. “Reci mi istinu. Je li to tvoje dijete?”

Zrak je bio gust, kao pred oluju. Na stolu su stajale dvije šalice kave koje smo zajedno skuhali, ali ni jedna nije bila popijena. Zlatan je podigao pogled, oči su mu bile crvene. “Ljiljana… Nisam htio da saznaš ovako. Nisam htio da te povrijedim.”

U tom trenutku, sve slike našeg zajedničkog života prošle su mi pred očima: svadba u maloj crkvi u Travniku, rođenje naše kćeri Ivane, prvi stan u Sarajevu, izbjeglištvo u Zagrebu devedesetih… Toliko smo toga prošli zajedno. A sada, na pragu šezdesete, moj muž će opet postati otac — ali ne sa mnom.

“Koliko dugo traje?” pitala sam tiho, gotovo šaptom. “Godinu dana,” priznao je. “S Anom sam se slučajno sreo na poslu… Nisam planirao ništa. Sve je bilo… komplicirano.”

Ana. Dvadeset godina mlađa od mene. Zaposlena u istoj firmi gdje Zlatan radi kao vozač. Znam je iz viđenja — uvijek nasmijana, uvijek ljubazna kad dođe po Zlatana nakon posla. Nikad nisam posumnjala.

“I što sad? Što ćemo reći Ivani? Unucima? Što će reći naši prijatelji?” glas mi je pucao od bola i bijesa. “Ljiljana, molim te… Ne znam. Ni sam ne znam što da radim. Ana je trudna šest mjeseci. Nisam imao hrabrosti reći ti prije.”

Sjedila sam na rubu kreveta te noći, gledajući kroz prozor u tamu. Ivana je zvala iz Mostara, pitala kako smo, a ja sam slagala da je sve u redu. Nisam imala snage reći joj istinu. Kako reći vlastitoj kćeri da će njezin otac opet imati dijete? Da će njezina djeca imati tetku ili strica mlađeg od sebe?

Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Zlatan je pokušavao razgovarati sa mnom, ali nisam mogla ni pogledati ga. Svaki njegov pokušaj bio je kao sol na ranu. “Ljiljana, molim te… Znam da sam pogriješio, ali ne želim izgubiti tebe. Ne želim izgubiti našu obitelj.” Samo sam ga gledala i pitala se: Je li moguće oprostiti ovakvu izdaju?

Moja sestra Sanja došla je čim je čula što se dogodilo. Sjela je do mene na kauč i zagrlila me. “Znaš li koliko žena ovo proživljava? Nisi sama, Ljiljo. Ali moraš odlučiti što želiš za sebe. Nije sramota otići ako ne možeš oprostiti.” Plakala sam na njezinom ramenu kao dijete.

Najteže mi je bilo kad sam srela Anu u trgovini. Pogledala me u oči i rekla: “Žao mi je, Ljiljana. Nisam htjela da ovako bude.” Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam prošla pokraj nje kao da ne postoji.

Ivana je došla za vikend s djecom. Sjedili smo za stolom, a ja sam osjećala knedlu u grlu. “Mama, što se događa? Tata je čudan već danima.” Pogledala sam Zlatana, a on je samo slegnuo ramenima. “Ivana… Tata će dobiti još jedno dijete,” izgovorila sam napokon.

Tišina je bila nepodnošljiva. Ivana je ustala od stola i otišla van bez riječi. Kasnije sam je našla na klupi ispred kuće kako plače. “Kako si mogao to napraviti mami? Kako si mogao meni to napraviti?” vrištala je na njega kad se vratio vani.

Dani su prolazili sporo, svaki kao vječnost. Razmišljala sam o svemu što smo prošli zajedno — o ratnim godinama kad smo bježali iz Sarajeva, o danima kad nismo imali ni za kruh, ali smo imali jedno drugo. Obećali smo si tada da ćemo uvijek biti zajedno, bez obzira na sve.

Ali sada više nisam bila sigurna što znači biti zajedno. Je li moguće nastaviti dalje nakon ovakve izdaje? Je li moguće ponovno vjerovati čovjeku koji ti je slomio srce?

Jedne večeri Zlatan je došao do mene s papirima za razvod u ruci. “Ako želiš otići, razumjet ću te,” rekao je tiho. Gledala sam ga dugo, tražeći trag onog čovjeka kojeg sam voljela cijeli život.

“Ne znam još što želim,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da više nikad nećemo biti isti.”

Tjedni su prolazili i polako sam učila živjeti s boli. Prijateljice su me zvale na kavu, sestra me vodila u kino, unuci su me grlili kao da znaju da mi treba ljubav više nego ikad.

Ana je rodila dječaka — Zlatan ga je nazvao Dario po svom ocu. Vidjela sam sliku malog Darija na Zlatanovom mobitelu i srce mi se steglo od tuge i ljubomore.

Jednog dana Ivana mi je rekla: “Mama, možda tata nije zaslužio oprost, ali ti zaslužuješ mir.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Na kraju sam odlučila ostati sama neko vrijeme — preselila sam se kod sestre u Split i počela raditi u maloj knjižari. Zlatan me zvao često, ali nisam odgovarala na njegove pozive.

Nisam sigurna hoću li mu ikada moći oprostiti ili ćemo opet biti obitelj. Ali znam jedno: život nas uvijek može iznenaditi — i dobrim i lošim stvarima.

Ponekad se pitam: Je li bolje oprostiti zbog prošlosti ili otići zbog budućnosti? Što biste vi učinili na mom mjestu?