Između Dva Svijeta: Kad Ti Kažu ‘Nisi Ti Odavde’

“Šta ti znaš o ovome, ti si s brda!” odjeknulo je stubištem dok sam pokušavala pronaći svoj stan na četvrtom katu studentskog doma u Zagrebu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala ključeve, a u glavi mi je odzvanjala rečenica koju sam čula već treći put tog dana. Nisam ni stigla raspakirati kofere, a već sam osjećala da ne pripadam ovdje.

Zovem se Mirela. Do svoje osamnaeste živjela sam u malom bosanskom gradiću, Gornji Vakuf-Uskoplje. Tamo je život bio jednostavan: tri autobusne linije, pekara kod Amire gdje sam svako jutro kupovala kiflu, i stari mlin koji je bio najviša zgrada u gradu. Svi su znali sve o svakome. Kad bi netko kihnuo na jednoj strani grada, na drugoj bi već znali da je prehlađen.

Moja mama, Senada, uvijek je govorila: “Mirela, ti si pametna cura, ali pazi se tamo u Zagrebu. Nije to kao kod nas.” Tata, Ivo, samo bi šutio i gledao kroz prozor, kao da mu je teško što odlazim. Brat Dario me zadirkivao: “Nemoj se izgubiti među tramvajima!” Smijala sam se tada, ali sada, dok stojim pred vratima sobe 412, osjećam se izgubljeno kao nikad prije.

Prva večer u domu bila je kaos. Cimerica Ana iz Splita odmah je počela pričati o izlascima i klubovima. “Ajde, Mirela, idemo van!” rekla je veselo. “Ne mogu, umorna sam od puta,” slagala sam. Istina je bila da me bilo strah. Strah od nepoznatog grada, ljudi koji govore drugačije, smiju se drugačije, žive brže.

Na faksu sam prvi put osjetila što znači biti ‘drugačija’. Profesorica hrvatskog jezika prozvala me: “Mirela, možeš li nam reći nešto o svom rodnom kraju?” Osjetila sam poglede kolega. Neki su se smješkali podrugljivo. “Pa… kod nas nema tramvaja,” pokušala sam se našaliti. Nitko se nije nasmijao.

S vremenom su me počeli zvati ‘Bosanka’, iako sam uvijek naglašavala da sam iz Bosne i Hercegovine, ali imam hrvatsko državljanstvo. “Ma svejedno, nisi ti odavde,” govorili su. Najteže mi je padalo kad bih čula šapat iza leđa: “Vidi kako priča…” ili “Ona sigurno ne zna ni gdje je Cvjetni trg.”

Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Savskoj, prišla mi je djevojka iz grupe s faksa, Ivana iz Samobora. “Hej Mirela, jesi dobro? Izgledaš nekako izgubljeno.” Pogledala sam je i prvi put priznala: “Nisam dobro. Nedostaje mi dom. Ovdje se osjećam kao stranac.” Ivana me zagrlila i rekla: “Znaš, i meni je trebalo vremena da se naviknem. Nije lako biti novi ovdje.”

Ali nisu svi bili kao Ivana. Na jednoj zabavi kod kolege Filipa iz Dubrave, netko je rekao: “Ajde Bosanko, pokaži nam kako vi plešete tamo kod vas!” Svi su se smijali. Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Otišla sam u kupaonicu i plakala.

Moja obitelj nije razumjela kroz što prolazim. Kad bih nazvala mamu i požalila se, ona bi rekla: “Ma pusti ih, ljubomorni su jer si pametna!” Tata bi samo šutio. Dario bi me pokušao oraspoložiti vicevima: “Ako te zezaju zbog naglaska, reci im da si iz Hollywooda!” Ali ništa nije pomagalo.

Najgore je bilo kad sam prvi put pala ispit iz matematike. Profesor me pogledao preko naočala i rekao: “Možda bi ti bilo lakše da si ostala tamo gdje si odrasla.” Te riječi su me zaboljele više nego jedinica u indeksu.

Počela sam izbjegavati društvo. Vikendom bih ostajala u sobi i gledala slike iz djetinjstva – rijeka Vrbas, planine oko grada, osmijeh moje bake Zlate dok peče pitu ispod sača. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam došla ovdje.

Jednog dana dobila sam poruku od stare prijateljice iz Gornjeg Vakufa, Lejle: “Mirela, nemoj da te slome! Ti si uvijek bila najhrabrija među nama.” Te riječi su mi dale snagu da pokušam ponovno.

Počela sam volontirati u studentskoj udruzi za pomoć studentima iz drugih gradova i država. Upoznala sam Amira iz Tuzle i Marinu iz Širokog Brijega – svi smo dijelili isti osjećaj nepripadanja. Zajedno smo organizirali večeri bosanske hrane i pjesme u domu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se prihvaćeno.

S vremenom su me neki kolege počeli gledati drugačije. Ivana me pozvala kući na vikend u Samobor; Filip se ispričao zbog glupe šale; čak me i profesorica hrvatskog jezika pohvalila za esej o identitetu.

Ali još uvijek ima dana kad čujem ono poznato: “Nisi ti odavde.” Tada stanem pred ogledalo i kažem sama sebi: “Možda nisam odavde – ali ovdje sam sada svojom voljom. I imam pravo biti ovdje kao i svi drugi.”

Ponekad se pitam – koliko nas još hoda ovim gradom s osjećajem da nikada nećemo biti ‘dovoljno odavde’? I što to zapravo znači – biti ‘odavde’? Zar nije svaki grad onoliko tvoj koliko mu daješ sebe?