Moj otac, moj izbor: Bitka za mjesto na svadbi
“Ne možeš ga pozvati, Lana! Ne nakon svega što nam je napravio!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok su joj ruke drhtale iznad šalice kave. Gledala sam je, osjećajući kako mi se srce steže. Bilo je rano jutro, sunce je tek provirivalo kroz prozor našeg stana u Novom Zagrebu, ali u meni je već bjesnila oluja.
“Mama, on je moj otac. Ne mogu ga izbaciti iz svog života samo zato što ste se vas dvoje razišli. On ima pravo biti na mom vjenčanju!”
Njezine oči, inače tople i blage, sada su bile tvrde poput kamena. “On nije bio tu kad si ga trebala. Sjećaš li se kako si plakala svake druge subote kad nije došao po tebe? Sjećaš li se Božića kad je zaboravio poslati poklon? Lana, on te povrijedio više nego što misliš.”
U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjećanja su navirala – tata kako me vozi biciklom po Jarunu, tata koji kasni na moj prvi nastup u školi, tata koji mi obećava da će doći, ali ga nema. Ali bilo je i onih drugih trenutaka – njegov zagrljaj kad sam pala s ljuljačke, njegove suze kad sam mu rekla da ga volim.
Moji roditelji, Ivana i Goran, rastali su se kad sam imala samo četiri godine. Kažu da je sve bilo savršeno dok nisam došla na svijet. Mama je često pričala kako su se voljeli, kako su zajedno gradili život u malom stanu na Trešnjevci. Ali kad sam se rodila, tata je počeo raditi duže, vraćao se kasno, a mama je bila sama s bebom koja nije prestajala plakati. Svađe su postale svakodnevica. Jedne noći, tata je otišao i više se nije vratio.
Godinama sam živjela između njih dvoje – vikendi kod tate u Sesvetama, tjedan kod mame. Tata je imao novu ženu, Mirelu, i sina Ivana. Mama nikad nije preboljela njegov odlazak. Svaki put kad bih spomenula tatu, ona bi postala hladna ili bi promijenila temu.
Sada, kad sam napokon pronašla nekoga tko me voli – Dario, moj budući muž – želim da svi koje volim budu uz mene na taj dan. Ali mama ne može oprostiti. “Ako on dođe na svadbu, ja neću kročiti tamo!” rekla mi je sinoć dok smo zajedno birale pozivnice.
Dario me zagrlio dok sam plakala u njegovom naručju. “Lana, to je tvoj dan. Moraš odlučiti što ti je važnije – mir u kući ili tvoje srce.” Ali kako odlučiti između majke koja me podigla i oca kojeg sam uvijek željela imati uz sebe?
Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla kod tate. Sjedili smo na balkonu njegovog stana dok je Ivan igrao igrice u sobi.
“Tata… mama ne želi da dođeš na svadbu,” prošaptala sam.
Goran je dugo šutio. “Znam da sam pogriješio puno puta, Lana. Nisam bio otac kakvog si zaslužila. Ali volim te više od svega. Ako želiš da dođem, bit ću tamo. Ako ne želiš… razumjet ću.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Želim da budeš tamo. Samo… bojim se da će mama biti povrijeđena.”
Tata mi je stisnuo ruku. “Ponekad moraš misliti i na sebe. Zaslužuješ sreću, a ne tuđe ratove.”
Dani su prolazili u napetosti. Mama je šutjela danima, a ja sam osjećala kao da hodam po žici iznad provalije. Dario me podržavao, ali vidjela sam da ga brine što će sve to značiti za naš brak.
Tjedan dana prije vjenčanja, mama me dočekala s koferom u hodniku.
“Ako on dođe, ja idem kod tete Ane u Osijek. Ne mogu gledati kako ga primaš natrag u svoj život kao da ništa nije bilo!”
Pogledala sam je kroz suze. “Mama… molim te… Ne tražim da mu oprostiš zbog sebe, nego zbog mene. Ja trebam oboje na tom danu.”
Nije odgovorila. Samo je zatvorila vrata za sobom.
Na dan vjenčanja srce mi je tuklo kao ludo dok sam stajala pred crkvom svete Ane u Dubravi. Tata je došao prvi – nervozan, ali s osmijehom koji nisam vidjela godinama.
“Lana… prelijepa si,” šapnuo mi je.
Pogledom sam tražila mamu među gostima – nije je bilo.
Ceremonija je prošla kao u magli. Kad smo izašli iz crkve, ugledala sam mamu kako stoji sa strane, daleko od svih.
Prišla sam joj drhteći.
“Došla si…”
Pogledala me kroz suze. “Ti si moje dijete. Nisam mogla ostati daleko od tebe na tvoj dan… Ali znaj da me boli svaki njegov osmijeh ovdje.”
Zagrlila sam je najjače što sam mogla.
Kasnije smo svi sjedili za istim stolom – mama, tata, Mirela i Ivan, Dario i ja. Tišina među odraslima bila je gusta kao magla nad Savom zimi.
Ali ja sam bila sretna jer sam napokon imala cijelu obitelj na okupu – makar samo na jedan dan.
Sad kad gledam slike sa svadbe i vidim njihove ukočene osmijehe, pitam se: Jesam li napravila pravu stvar? Je li moguće voljeti oba roditelja bez da slomiš srce jednom od njih? Može li obitelj ikada biti cijela nakon svega?