Kad Sin Želi Oženiti Susjedu: Srce Majke na Prekretnici
“Ne možeš to ozbiljno misliti, Filipe!” moj glas je zadrhtao dok sam gledala sina kako sjedi za kuhinjskim stolom, pogleda čvrsto usmjerenog prema meni. “Mama, volim je. Lejla je sve što želim. Zašto ti to ne možeš prihvatiti?” Njegove riječi su mi parale srce, ali još više me boljelo što nisam imala odgovor koji bi ga umirio.
Cijeli život sam sanjala o djetetu. Godinama smo Ivan i ja pokušavali, išli od doktora do doktora, slušali tuđe savjete i molili se u tišini. Kad sam napunila 39, već sam se pomirila s tim da ću ostati bez djece. A onda, kao čudo, Filip je došao na svijet. Bio je naše sunce, naše čudo, naš smisao. Sve sam mu željela dati – sigurnost, ljubav, najbolje obrazovanje. I možda sam ga previše štitila, možda sam ga previše voljela.
Lejla je odrasla u stanu do našeg. Njena majka Azra i ja smo nekad pile kave na balkonu dok su djeca trčala po hodniku. Ali vremena su se promijenila. Ratne rane još nisu zacijelile u našem malom gradu na granici Bosne i Hrvatske. Ljudi su se smijali jedni drugima u lice, a šaptali iza leđa. Iako smo mi pokušavali biti iznad toga, uvijek je postojala neka nevidljiva granica.
Kad mi je Filip prvi put rekao da voli Lejlu, osjetila sam knedlu u grlu. “Mama, ona me razumije kao nitko drugi,” rekao je. “Zajedno smo odrasli, zna sve moje tajne.” Nisam znala što reći. S jedne strane, bila sam ponosna što moj sin vidi dalje od prezimena i vjere. S druge strane, bojala sam se – za njega, za nas, za ono što će ljudi reći.
Ivan je bio tiši od mene. “Pusti ga,” govorio bi dok bi navečer gledali televiziju. “Naša je dužnost da ga podržimo.” Ali ja nisam mogla tako lako pustiti. U meni su se miješali strahovi koje nisam znala ni imenovati.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, začula sam glasove iz hodnika. Filip i Lejla su se svađali.
“Tvoja mama me nikad neće prihvatiti!” Lejlin glas bio je slomljen.
“Hoće, obećavam ti! Samo joj treba vremena,” odgovorio je Filip.
Stisnula sam rublje u rukama. Znala sam da me čuje. Znala sam da zna koliko mi je teško.
Sljedećih dana izbjegavala sam Azru. Osjećala sam sram i krivnju. Ona je bila dobra žena – prošla je kroz mnogo toga sama nakon što joj je muž poginuo u ratu. Nikad nije tražila sažaljenje. Ali sad sam ja bila ta koja nije mogla prijeći preko prošlosti.
Jednog popodneva Filip me zatekao dok sam zalijevala cvijeće na balkonu.
“Mama, Lejla i ja želimo se vjenčati na proljeće. Zajedno ćemo otići u Zagreb, tamo ćemo živjeti. Molim te… dođi na vjenčanje.”
Osjetila sam kako mi srce preskače. “Filipe… ja… nije da ne volim Lejlu. Samo… bojim se za vas. Ljudi nisu uvijek dobri. Znaš kako ovdje gledaju na takve brakove…”
“Mama! Zar ti nisi uvijek govorila da ljubav nema granica? Da ne smijemo suditi ljude po tome odakle su ili kako se zovu?”
Nisam imala odgovor. Moje riječi iz prošlosti sada su me progonile.
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – Filip kao beba u mom naručju, Filip na prvom danu škole s Lejlom pored sebe, Filip na maturi s osmijehom od uha do uha. Shvatila sam da ga gubim – ne zato što odlazi s Lejlom, nego zato što ne mogu pustiti svoje strahove.
Sutradan sam pozvala Azru na kavu.
“Znaš li?” upitala sam tiho.
Kimnula je glavom. “Znam. I bojim se isto kao ti. Ali djeca su nam odrasla zajedno… možda su oni pametniji od nas?”
Pogledale smo se i obje zaplakale.
Dani su prolazili, a napetost u kući rasla je do pucanja. Ivan je šutio, Filip je bio sve udaljeniji, a ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama.
Na dan kad su Filip i Lejla došli objaviti zaruke pred cijelom obitelji, svi su šutjeli dok nije progovorila moja sestra Marija:
“Neka djeca biraju svoj put! Mi smo svoje greške već napravili!”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Pogledala sam sina – oči su mu bile pune nade i straha istovremeno.
Prišla sam mu i zagrlila ga prvi put nakon dugo vremena.
“Sine… ako te ona čini sretnim… onda ću pokušati biti sretna zbog vas.”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno – kao da puštam dio sebe da ode zauvijek.
Danas pišem ovu priču dok pakiram Filipove stvari za novi život u Zagrebu. Srce mi je teško, ali znam da moram pustiti.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji spremni pustiti djecu da žive svoje živote ili ih sputavamo vlastitim strahovima? Može li ljubav zaista pobijediti sve prepreke koje nosimo iz prošlosti?