Razgovor iza zatvorenih vrata: Tajna koja mi je slomila srce
“Mama, zašto tata više ne dolazi na utakmice?” Filipovo pitanje me zateklo dok sam mu spremala večeru. Pogledala sam ga, a u grlu mi je zastao knedla. “Tata puno radi, ljubavi. Znaš da vas oboje voli najviše na svijetu.” Filip je slegnuo ramenima i nastavio crtati psa na komadu papira. Već mjesecima nas je molio za štene, a Ivan i ja smo se stalno prepirali oko toga. On je govorio da nemamo vremena ni za sebe, a kamoli za psa, dok sam ja vjerovala da bi nam to donijelo radost i možda nas ponovno povezalo.
Te večeri, dok su svi spavali, nisam mogla zaspati. Ustala sam po čašu vode i na hodniku čula prigušene glasove iz dnevne sobe. Približila sam se tiho, a srce mi je lupalo kao ludo. Prepoznala sam Ivanov glas i… ženski glas. Bio je to glas njegove sestre Ane, uvjeravala sam se. Ali onda sam čula riječi koje su mi zaledile krv u žilama.
“Ne mogu više ovako, Ivane. Ona ništa ne sluti?”
“Ne, Jasmina nema pojma. Misli da radim prekovremeno. Ali osjećam se kao da ću eksplodirati od grižnje savjesti.”
Jasmina? To sam ja. Osjetila sam kako mi se noge tresu. Prislonila sam ruku na zid da ne padnem. O čemu oni pričaju? O kakvoj tajni?
“Znaš da ćeš morati reći istinu prije ili kasnije,” nastavila je žena.
“Ne mogu sada. Filip ima rođendan za par dana, a ona je toliko uzbuđena zbog tog psa… Ako joj sada sve priznam, raspast će se.”
Nisam više mogla slušati. Povukla sam se u sobu i sklupčala pod dekom, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu. Sljedeća tri dana provela sam u magli, pokušavajući biti najbolja mama Filipu, a istovremeno promatrajući Ivana kao stranca.
Na dan Filipovog rođendana, Ivan je došao kući ranije s velikom kutijom iz koje je provirivao mali bijeli psić. Filip je vrištao od sreće, a ja sam se trudila ne zaplakati pred svima. Gledala sam Ivana kako grli sina i smije se, a u meni je rasla panika.
Te večeri, dok su svi spavali, odlučila sam ga suočiti.
“Ivane, moramo razgovarati.” Sjela sam nasuprot njega u kuhinji, ruke su mi drhtale.
Pogledao me s umorom u očima. “Znam.”
“Čula sam te onu noć s Anom… ili s kim god da si bio. O čemu se radi? Što skrivaš od mene?”
Ivan je šutio dugo, a onda spustio pogled.
“Jasmina… nisam ti rekao jer nisam znao kako. Prije nekoliko mjeseci dobio sam otkaz. Firma je propala, sve su nas otpustili preko noći. Nisam htio da brineš dok ne nađem nešto novo. Ana mi pomaže oko papira i traženja posla… Nisam htio da misliš da sam nesposoban ili da ne mogu brinuti o vama.”
Osjetila sam olakšanje i bijes istovremeno.
“Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da ne bih razumjela? Da nisi mogao podnijeti malo moje brige?”
Ivan je slegnuo ramenima, oči su mu bile pune suza.
“Nisam htio biti još jedan teret. Znam koliko ti je teško s Filipom i tvojim poslom… Samo sam htio biti jak za vas oboje.”
U tom trenutku shvatila sam koliko smo daleko otišli jedno od drugog u pokušaju da zaštitimo ono što imamo. Filip je došao do vrata kuhinje, držeći psića u naručju.
“Mama, tata… hoćemo li svi zajedno prošetati psa?”
Pogledali smo jedno drugo i znali da moramo pokušati ponovno – zbog Filipa, ali i zbog nas.
Te noći nisam mogla zaspati razmišljajući o svemu što smo prešutjeli jedno drugome iz straha ili srama. Koliko još obitelji oko nas živi s tajnama, bojeći se priznati slabosti?
Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo češće rekli istinu – čak i kad boli.
Što vi mislite – koliko često šutimo iz straha da ne povrijedimo one koje najviše volimo? Je li bolje reći istinu odmah ili čekati pravi trenutak koji možda nikad ne dođe?