Te večeri, dok sam ulazila u kuhinju, zatekla sam svoju kćerku Lejlu kako se grči od bolova, a njen muž Emir sjedi u dnevnom boravku i gleda utakmicu. Taj trenutak me natjerao da preispitam sve što znam o ženskoj žrtvi, obiteljskim navikama i vlastitoj ulozi majke. Ovo je moja priča o boli, krivnji i traženju nade za nas žene.
Zovem se Zuzana i već godinama svaki dan kuham za svog muža Petra, koji nikada ne želi jesti podgrijanu hranu. Osjećam se iscrpljeno i nevidljivo, dok se svakodnevno vrtim u istom začaranom krugu, pitajući se gdje sam nestala ja. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i traženje odgovora na pitanje: kada će moje davanje biti dovoljno?
Moja svakodnevica je borba između želje za mirom i neprestanih zahtjeva moje svekrve, koja me tretira kao sluškinju u vlastitoj kući. Dok moj muž šuti i podržava svoju majku, ja se pitam gdje sam nestala ja, žena i majka, u toj priči. Ovo je moja ispovijest o ljubavi, žrtvi i granicama koje sam morala naučiti postaviti.
