Ovo je priča o meni, Ani, mladoj majci iz Zagreba, koja se bori s osjećajem usamljenosti i nerazumijevanja, iako mi roditelji žive u istoj ulici. Suprug Ivan i ja pokušavamo balansirati posao, roditeljstvo i vlastite snove, ali podrška koju očekujemo od obitelji često izostaje. Kroz svakodnevne sukobe, neizgovorene riječi i tišinu, pitam se: što znači biti obitelj u današnjem vremenu?
Ja sam Ivan, otac i suprug iz Zagreba, koji se bori s bolešću svoje žene Mirele i hladnoćom kćerke Tihane. Između prošlih rana, neizgovorenih riječi i porodičnih tajni, pokušavam spasiti ono malo što je ostalo od naše porodice. Ovo je moja ispovijest, možda ćete vi znati gdje smo pogriješili.
Godinama sam vjerovala da su naši susjedi poput obitelji, ali kad nam je život zadao najteži udarac, oni su nas izdali. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i zašto je povjerenje tako lako slomiti. Kroz bol, sumnju i ogoljenu istinu, tražim odgovore koje možda nikada neću pronaći.
Zovem se Ivana i mislila sam da će mi novi stan u zagrebačkoj Trešnjevci donijeti mir. Umjesto toga, upala sam u zamku manipulacija i beskrajnih zahtjeva svoje susjede Mirele, koja je moju ljubaznost uzimala zdravo za gotovo. Morala sam pronaći snagu da joj se suprotstavim, ali i da preispitam vlastite granice i vrijednost.
Na rođendan svoje kćeri shvatila sam da nisam poželjna. Kao samohrana majka u Zagrebu, suočavam se s boli udaljenosti, obiteljskim sukobima i vječnom potragom za bliskošću. Ovo je moja priča o gubitku, nadi i pitanju je li ljubav ikada dovoljna.
Živim s mužem i svekrvom u malom zagrebačkom stanu, gdje svaki dan osjećam kako gubim dio sebe pod težinom njezinih pravila i očekivanja. Borim se između želje da sačuvam brak i potrebe da konačno progovorim i izborim se za vlastiti mir. Pitanje je: mogu li pronaći snagu da budem svoja ili ću zauvijek ostati u sjeni tuđih želja?
Zovem se Zdravko i cijeli život sam radio kao vozač tramvaja u Zagrebu. Nakon što sam otišao u mirovinu, nadao sam se miru, ali dočekala me tišina, siromaštvo i sram pred vlastitim sinom. Najviše sam se bojao da će moj sin Ivan otkriti koliko mi je teško, pa sam odlučio skrivati istinu – čak i po cijenu vlastite sreće.
Sve je počelo u vozilu Hitne pomoći kroz zagrebačke ulice, dok sam ocu šaptala da mi oprosti, samo da preživi. Kroz suze se suočavam s vlastitim greškama, obiteljskim tajnama i borbom za oprost i ljubav. Moj put je borba između krivnje i nade, između boli i iskupljenja, u srcu naše svakodnevice.
Majčina posljednja želja bila je da se brinem za bolesnu sestru, ali život u Zagrebu me natjerao na teške odluke. Između obiteljskih očekivanja, vlastitih snova i svakodnevnih borbi, izgubio sam sebe i ono što sam volio. Sada, kad je sve prošlo, pitam se jesam li mogao drugačije.
Od smrti bake prošle su dvije godine, a ja još uvijek ne mogu useliti u stan koji mi je ostavila. Svaka rasprava s mamom završava suzama i osjećajem izdaje, dok se pitam može li obitelj biti najveći neprijatelj. Moja borba za pravdu i dom pretvara se u borbu za vlastiti identitet.
Zovem se Ivan i nekad sam bio vojnik, a danas sam beskućnik na ulicama Zagreba. Odbio sam otići u gradsko prihvatilište jer su uvjeti tamo gori nego na cesti, a dostojanstvo mi je sve što mi je ostalo. Ovo je priča o borbi, sramu i nadi koju još uvijek tražim među ljudima koji su me zaboravili.
Ovo je moja ispovijest o tome kako sam u Zagrebu pokušavala pomoći svom odraslom sinu Filipu, ali sam s vremenom shvatila da mu možda više štetim nego pomažem. Sukobi s mužem Damirom oko granica roditeljske pomoći postaju sve češći, a obiteljska atmosfera sve napetija. Priča je o teškim odlukama, osjećaju krivnje i hrabrosti da pustim svoje dijete da odraste.
