Imam 66 godina i cijeli život sam vjerovala da je porodica najvažnija. Sve sam žrtvovala za svoju djecu, a sada, kad sam sama, pitam se jesam li pogriješila. Ova priča je o boli, razočaranju i tišini koja odzvanja u praznom stanu.
Moje ime je Vesna. Cijeli život sam provela brinući se o roditeljima, žrtvujući vlastite snove i ljubav. Sada, kad su oboje otišli, osjećam prazninu i pitam se jesam li ikada zapravo živjela za sebe.
Prodala sam svoj stan i preselila kod sina i snahe, vjerujući da ću pronaći toplinu i zajedništvo. Umjesto toga, osjećam se kao gost u vlastitoj obitelji, nepoželjna i suvišna. Svaki dan me boli spoznaja da sam izgubila i dom i osjećaj pripadnosti.
Moj svijet se srušio kad sam izgubila supruga Juru nakon četrdeset godina braka. Uvjerena da je ljubav za mene završena, povukla sam se u rutinu i samoću, sve dok neočekivani susret s Ivanom nije probudio osjećaje za koje sam mislila da su zauvijek nestali. Ova priča je o strahu, hrabrosti i tome kako nikada nije kasno za novu ljubav.
U nedjeljno jutro, noseći punu torbu hrane i ljubavi, došla sam do stana svog sina, ali on mi nije otvorio vrata. Cijeli život sam mu bila podrška, žrtvovala sam se i trudila da mu ništa ne fali, a sada osjećam samo hladnoću i prazninu. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješili i zašto ljubav ponekad nije dovoljna.
Zovem se Ivana i nakon razvoda ostala sam sama sa sinom Damirom. Kada sam napokon pronašla ljubav, Damir je učinio sve da mi je oduzme. Danas se borim s oprostom i pitanjem imam li pravo na vlastitu sreću.
Moja priča počinje u trenutku kada sam, slomljena i umorna, izgovorila riječi koje su mi gorčinom ostale na usnama: ‘Ako mi ne pomognete, sve ću prodati i otići u dom.’ Nakon godina žrtvovanja za svoju djecu, osjećam se izdano i zaboravljeno. Sada se pitam jesam li prekasno povukla crtu i što zapravo znači biti roditelj u današnjem svijetu.
Moj sin Petar, kojeg sam sama odgojila nakon što nas je muž napustio, danas je stranac u mom životu. Nakon njegovog razvoda, pozvala sam bivšu snahu Anu i unuka Davida da žive sa mnom, jer nisam mogla gledati kako propadaju. Sada, dok Petar sve više nestaje iz naših života, pitam se gdje sam pogriješila i što znači biti obitelj u današnje vrijeme.
Moje ime je Ankica i cijeli život sam radila kao medicinska sestra u Zagrebu. Nakon odlaska u penziju, očekivala sam mir i radost s unucima, ali stvarnost je bila mnogo teža – osjećaj usamljenosti, financijske brige i nevidljivost pred vlastitom djecom postali su moja svakodnevica. Ova priča otkriva što znači biti baka u Hrvatskoj danas, kad te društvo i obitelj često zaborave.
Danas sam, kao sedamdesetpetogodišnja žena, doživjela poniženje i nemoć pred običnim vratima banke. Kroz ovu priču dijelim svoju borbu s nevidljivim preprekama koje svakodnevno stoje pred starijima u našim gradovima. Moja nada je da će netko napokon čuti naš glas i shvatiti koliko malo treba da život bude dostojanstveniji.
Sve je počelo kad sam, iscrpljena i na rubu snaga, konačno rekla gospođi Mariji da više ne mogu biti njezina potrčko. Godinama sam joj pomagala, dok je njezina kćerka Ivana rijetko dolazila iz Zagreba. Ova priča je o granicama, osjećaju krivnje i tihoj borbi svake žene koja pokušava biti dobra susjeda, kćerka i majka u isto vrijeme.
Moje ime je Dario i prije pola godine preselili smo se u Zagreb, nadajući se novom početku. Ali kad je Hanin otac, gospodin Stjepan, počeo dolaziti gotovo svaki vikend, naš miran život pretvorio se u neprestanu napetost i nesporazume. Svaka rasprava s Hanom završavala je šutnjom, a ja sam se osjećao sve usamljenije u vlastitom domu.
