U trenutku sam postala neprijatelj u vlastitoj obitelji, optužena od strane snahe da uništavam brak svog sina. Kroz bolne razgovore i tišinu svog sina, pokušavam shvatiti gdje sam pogriješila i zašto sam odjednom višak u njihovim životima. Ovo je moja priča o ljubavi, gubitku i pitanjima koja nemaju jednostavne odgovore.
Prvog dana u novoj školi, dok sam stajao sam na hodniku, čuo sam tihi jecaj iz učionice. Približio sam se i ugledao Lejlu, uplakanu i povučenu, dok su drugi prolazili pored nje kao da ne postoji. Nisam mogao ostati ravnodušan, i taj trenutak promijenio je ne samo naš odnos, nego i cijelu školu.
Zovem se Ljubica i uskoro punim sedamdeset godina. Već dvije godine nisam čula glas svoje kćeri, a svaki dan mi je borba između nade i očaja. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i ima li još nade za nas.
Moj muž Dario me napustio jer sam bila ‘previše mirna’. U tišini sam gradila naš dom, ali on je poželio više buke, više strasti. Sada, kad mi piše da mu nedostaje ta tišina, pitam se – je li moguće da nas ono što nas spaja, na kraju i razdvoji?
Moj dida, kojeg sam obožavala cijeli život, iznenada je oženio našu susjedu Nadu nakon smrti bake. Od tog trenutka, kao da smo svi postali nevidljivi za njega. Ovo je priča o boli, ljubomori, obiteljskim svađama i pokušaju da vratim svog didu natrag u naš život.
Moje ime je Lejla i radim kao medicinska sestra u maloj bolnici na rubu Sarajeva. Priča govori o starcu Hamzi, čiji je život izgubio smisao zbog usamljenosti i zanemarenosti, sve dok ga iznenadni dolazak unuka nije podsjetio na snagu obiteljske ljubavi. Kroz ovu priču proživljavam vlastite sumnje, borbe s kolegama i duboke emocije koje me tjeraju da preispitam što znači biti čovjek.
Ovo je priča o meni, Mariji, ženi koja je cijeli život posvetila svojoj djeci, Ivanu i Lejli. Sada, kada mi je najpotrebnija njihova blizina i podrška, ostala sam sama, suočena s hladnoćom njihovih odluka i vlastitom tugom. Kroz ovu priču proživljavam izdaju, sjećanja i borbu da pronađem smisao u samoći.
Moje ime je Vesna i cijeli život sam radila kako bih svojoj kćeri Ani omogućila sve što nisam imala. Nakon što sam otišla u mirovinu i prestala joj financijski pomagati, Ana je prestala dolaziti sa svojim sinom, mojim unukom Lukom. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješila kao majka.
Nakon što sam navršila šezdeset godina, navikla sam se na tišinu i samoću, uvjeravajući samu sebe da mi je tako lakše. Sve se promijenilo jedne kišne večeri na autobusnoj stanici, kad mi je prišao čovjek iz prošlosti i podsjetio me na sve što sam pokušala zaboraviti. Taj susret otvorio je stare rane, ali i donio novu nadu.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući dan kad ću svojoj djeci omogućiti bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam se vratio, osjećam se kao stranac u njihovim životima. Pokušavam pronaći smisao i odgovor na pitanje gdje sam pogriješio.
Moj muž, Ivan, nakon odlaska u mirovinu, povukao se u sebe i prestao razgovarati sa mnom. Naša svakodnevica pretvorila se u tišinu, a ja sam se osjećala kao da sam izgubila partnera, iako je fizički još uvijek bio tu. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao, razumijevanje i možda put do njega – ili barem do sebe.
Približavam se sedamdesetom rođendanu, a tišina u stanu postaje sve glasnija. Moj sin Luka više ne zove, otkako mu je supruga Emina jasno dala do znanja da to ne bi trebao. Ovo je priča o tome kako sam, zbog svojih pogrešaka i nerazriješenih odnosa s mužem, izgubila najvažniju osobu u životu.
