Moje ime je Vesna i cijeli život sam radila kako bih svojoj kćeri Ani omogućila sve što nisam imala. Nakon što sam otišla u mirovinu i prestala joj financijski pomagati, Ana je prestala dolaziti sa svojim sinom, mojim unukom Lukom. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješila kao majka.
Nakon što sam navršila šezdeset godina, navikla sam se na tišinu i samoću, uvjeravajući samu sebe da mi je tako lakše. Sve se promijenilo jedne kišne večeri na autobusnoj stanici, kad mi je prišao čovjek iz prošlosti i podsjetio me na sve što sam pokušala zaboraviti. Taj susret otvorio je stare rane, ali i donio novu nadu.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući dan kad ću svojoj djeci omogućiti bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam se vratio, osjećam se kao stranac u njihovim životima. Pokušavam pronaći smisao i odgovor na pitanje gdje sam pogriješio.
Moj muž, Ivan, nakon odlaska u mirovinu, povukao se u sebe i prestao razgovarati sa mnom. Naša svakodnevica pretvorila se u tišinu, a ja sam se osjećala kao da sam izgubila partnera, iako je fizički još uvijek bio tu. Ova priča je moj pokušaj da pronađem smisao, razumijevanje i možda put do njega – ili barem do sebe.
Približavam se sedamdesetom rođendanu, a tišina u stanu postaje sve glasnija. Moj sin Luka više ne zove, otkako mu je supruga Emina jasno dala do znanja da to ne bi trebao. Ovo je priča o tome kako sam, zbog svojih pogrešaka i nerazriješenih odnosa s mužem, izgubila najvažniju osobu u životu.
Nakon što sam otišla u mirovinu, osjećala sam se izgubljeno i prazno, sve dok Adam nije pokušao vratiti iskru među nama neobičnim poklonom. Njegova gesta, umjesto da nas zbliži, otvorila je stare rane i dovela do neočekivanog kraja. Pitam se, može li jedan poklon zaista promijeniti sudbinu dvoje ljudi?
Na Novu godinu, dok sam čuvala unukinog psa i čekala supruga da se vrati s groblja, shvatila sam da se naš brak raspada. U tih nekoliko sati, sve što sam mislila da znam o našem zajedničkom životu počelo se urušavati. Sada, s 62 godine, stojim pred razvodom i pitam se gdje smo točno skrenuli s puta.
Moja kćerka, Lejla, izbacila me iz stana nakon strašne svađe. Ostala sam na hodniku, zbunjena i povrijeđena, ali ono što sam kasnije pročitala u njezinoj bilježnici promijenilo je sve. Ova priča je o majčinskoj boli, nerazumijevanju i tajnama koje razaraju obitelj.
Sjedim u polumraku svoje sobe, slušam kako kiša udara po prozoru i pitam se gdje sam pogriješila. Moja kćerka Lejla ima svoj život, a ja se osjećam kao teret, iako sam joj nekad bila sve. Ova priča je moj pokušaj da razumijem sebe, nju i tišinu koja nas je razdvojila.
Zovem se Dario i radim kao medicinski tehničar na odjelu za neurološku rehabilitaciju u Zagrebu. Jednog dana, kad sam trebao biti otpušten iz bolnice nakon moždanog udara, nitko iz moje obitelji nije došao po mene. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje su nestale ljubav, odgovornost i oprost među nama.
Moje ime je Marija, imam 70 godina i cijeli život sam posvetila svojoj kćeri Ivi i unuku Filipu. No, otkako se Iva udala za Dinu, moj svijet se promijenio – postavila se granica koju ne razumijem, granica koja me boli. Ova priča je o tome kako sam pokušala pronaći svoje mjesto u vlastitoj obitelji, a umjesto toga sam se našla pred vratima koja su mi ostala zatvorena.
Sve je počelo jednim običnim danom, kad mi je muž, Ivan, priznao da voli drugu ženu. Umjesto suza, ostala sam nijema, ali unutra sam se raspadala. Kroz tu tišinu i samoću, krenula sam na put samospoznaje koji me odveo u još dublje sjene.
