U gluho doba noći bježim s dvoje djece iz doma punog nasilja. Na hladnim stepenicama, odbijena od najbolje prijateljice, osjećam se izgubljeno između očaja i potrebe da nastavim dalje. Dok mi se djeca privijaju uz mene, pitam se ima li još itko u ovom gradu tko bi nam pružio ruku.
Zovem se Jelena i već godinu dana nisam vidjela svog unuka Nikolu, jer sam prestala financijski pomagati svojoj kćeri Milici. Ova odluka me je koštala odnosa s njom, a bol zbog izgubljene porodice ne prestaje. Pišem ovu priču da podijelim svoju tugu, ali i da pitam – gdje sam pogriješila i ima li nade za nas?
Ovo je moja priča o tome kako je svakodnevica majke na porodiljnom dopustu postala nevidljiva za mog supruga. Kroz prizmu nesporazuma, usamljenosti i borbe za vlastitu vrijednost, opisujem dane ispunjene brigom, umorom i tihom tugom. Ovo je poziv na razumijevanje i podršku svim ženama koje se osjećaju neshvaćeno u vlastitom domu.
Zovem se Alma i posljednjih sedam godina gledam kako mi sin Adnan postaje stranac. Njegova supruga Mirela me ignorira, a ja se osjećam kao da više ne pripadam njihovom životu. Svaki pokušaj da im se približim završava još većom samoćom i tugom.
Moje ime je Dario i radim kao medicinski tehničar na odjelu za neurološku rehabilitaciju u Zagrebu. Nakon što sam preživio moždani udar, nitko iz moje porodice nije došao po mene kad su me otpustili iz bolnice. Ovo je priča o izgubljenoj ljubavi, porodičnim sukobima i mojoj potrazi za oprostom.
Nakon što sam izgubila supruga, život mi je postao siv i tih. Nisam vjerovala da ću ikada više osjetiti radost, sve dok nisam upoznala Izeta, čovjeka s prošlošću i osmijehom koji je probudio zaboravljene osjećaje. Ovo je priča o tome kako sam, unatoč godinama i osudama okoline, pronašla novu ljubav i smisao.
Ja sam Anka, baka iz sela blizu Sarajeva, i ova priča je o mojoj borbi s usamljenošću, obiteljskim nesporazumima i traženju smisla u starosti. Nakon što mi unuk Amar izgovori rečenicu koja mi slomi srce, preispitujem odnose s djecom i unucima, ali i vlastitu vrijednost. Kroz svakodnevne sukobe, sjećanja na prošlost i tračak nade, pokušavam pronaći mir u svijetu koji se mijenja brže nego što mogu pratiti.
Zovem se Jasmina, imam 65 godina i samo jednu kćerku, Lejlu. Odrasla sam u Sarajevu, a Lejlu sam podizala sama nakon što nas je muž napustio. Danas me optužuje da gušim njen život, ali ja osjećam samo prazninu koju ne znam ispuniti.
Ja sam Marija, sedamdesetogodišnja umirovljenica iz Splita. Moj svijet se srušio kad je moj zet Ivan počeo postavljati pravila o tome kada i koliko mogu viđati svoju kćer Anu i unuka Filipa. U ovoj priči dijelim svoju borbu za mjesto u vlastitoj obitelji, osjećaje srama, tuge i nade, te pitanja koja mi ne daju mira.
Moja priča počinje onog dana kad sam, slomljena i iscrpljena, odlučila smjestiti oca u dom za starije. Od tada, obitelj me gleda kao izdajicu, a ja svaku večer preispitujem jesam li mogla drugačije. Tražim razumijevanje, ali nalazim samo tišinu i osudu.
Moj muž Zoran mi je nakon trideset godina braka rekao da želi novi život. Ostala sam sama, zbunjena i slomljena, pokušavajući pronaći smisao u svakodnevici koja mi je izmakla iz ruku. Ovo je moja priča o boli, izdaji, ali i snazi da nastavim dalje.
Zovem se Ljiljana, imam 67 godina, i prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću u Sarajevu kako bih pomogla svojoj djeci da riješe stambeno pitanje. Danas, dok sjedim sama u malom stanu na Grbavici, osjećam se kao da sam izgubila i dom i mjesto u njihovim životima. Ovo je priča o žrtvi, razočaranju i čežnji za obitelji koja se polako udaljava.
