Godinama sam posluživala starog Franja u našoj sarajevskoj kafani, ne znajući ništa o njegovoj prošlosti. Kad je iznenada nestao, krenula sam tragom njegovih navika i otkrila priču o usamljenosti, predrasudama i tihoj boli koju je nosio. Ova priča me naučila da iza svake šutnje stoji cijeli svijet koji često ne želimo ili ne znamo vidjeti.
Moje ime je Ljubica i imam 73 godine. Nedavno sam doživjela ponižavajući trenutak u vlastitoj zgradi, kad sam shvatila koliko su stariji ljudi postali nevidljivi u današnjem društvu. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i poštovanjem koje starost zaslužuje.
Moje ime je Vera i godinama sam bila nevidljiva – suprugu, djeci, susjedima, čak i prodavačici na tržnici. Sve dok jednog dana nisam upoznala Lejlu, ženu koja je, poput mene, nosila teret tišine. Kroz naše prijateljstvo počela sam se pitati: je li dovoljno biti važan samo jednoj osobi da bi ponovno pronašao sebe?
Ja sam Ljiljana iz Osijeka. Nakon što sam otišla u mirovinu i prestala financijski pomagati kćeri, ona me počela izbjegavati i više ne dovodi mog unuka. Osjećam se izdano, usamljeno i pitam se gdje sam pogriješila kao majka.
Moja kćerka Ivana me nagovorila da se preselim kod nje i njene obitelji, obećavajući mi toplinu i zajedništvo. Umjesto toga, osjećala sam se kao teret, nevidljiva u vlastitom domu, dok sam pokušavala pronaći svoje mjesto među njima. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i što znači biti majka kad više nisi potrebna.
Ostala sam sama nakon što su mi djeca otišla svojim putem, a svakodnevicu mi je ispunila tišina i praznina. Neočekivano, susjedica Azra postala mi je najveća podrška, dok su me vlastita djeca zaboravila. Kroz ovu priču proživljavam tugu, ponos, ali i zahvalnost prema onima koji su tu kada je najpotrebnije.
Moje ime je Vesna i cijeli život sam provela u Sarajevu, u kući s malim vrtom iza kojeg sam gajila povrće. S godinama, zdravlje mi je oslabilo, a odnosi s djecom i unucima postali su sve napetiji jer su posjete sve rjeđe i često uvjetovane novcem. Ova priča je o boli, ljubavi i pitanjima koja ostaju kad obitelj postane stranci.
Moje ime je Jadranka i nakon što su mi djeca otišla iz kuće, ostala sam sama sa snahom s kojom nikako ne mogu pronaći zajednički jezik. Kad sam potražila utjehu kod kćeri, naišla sam na zid šutnje i osjećaj odbačenosti. Sada se pitam gdje sam pogriješila i ima li još mjesta za mene u životima moje djece.
Godinama sam radio u Njemačkoj, sanjajući da svojoj djeci osiguram bolji život. Kupio sam im stanove u Zagrebu i Sarajevu, ali sada, kad sam star i umoran, oni mi ne dopuštaju ni da prespavam kod njih. Osjećam se izdano i pitam se gdje sam pogriješio kao otac.
Mislila sam da će brak u šezdesetoj biti mirna luka, ali život me iznenadio. Umjesto bajke, dočekali su me sumnje, porodične svađe i osjećaj usamljenosti. Ovo je priča o mojoj borbi za sreću i o tome koliko je teško pronaći mir kad svi oko tebe imaju svoje planove.
Ovo je priča o meni, Mariji, i mom mužu Ivanu, koji smo proveli više od sedamdeset godina zajedno u Travniku. Naša ljubav je preživjela ratove, siromaštvo, izdaje i gubitke, ali najveća borba bila je ona s tišinom koja se uvukla među nas kad su djeca otišla. Danas, dok brojimo godine i uspomene, pitam se jesmo li zaista pronašli sreću ili smo samo naučili živjeti jedno pored drugog.
Jedne olujne noći suočila sam muža, Darija, s njegovom stalnom odsutnošću – uvijek kod svoje majke ili zakopan u poslu. Moje majčinstvo pretvorilo se u tihu borbu protiv samoće i ravnodušnosti. Ovo je priča o tome kako sam tražila svoj glas u obitelji koja kao da za mene nije imala mjesta.
