Nakon tri desetljeća braka i odrastanja djece, osjećam prazninu koju ne mogu više ignorirati. Nekada sam bila slikarica, ali sam kistove zamijenila kuhinjskim krpama i brigom za obitelj. Ovo je priča o mom bolnom, ali oslobađajućem povratku sebi, umjetnosti i ljubavi prema životu – i o tome kako je to promijenilo sve nas.
Oduvijek sam vjerovala da sam prosječna, neprimjetna, bez posebnog dara. Godinama sam slušala majčine riječi da umjetnost nije za nas, da su snovi za one koji imaju vremena i novca, a mi to nemamo. Sve se promijenilo onog dana kada sam pronašla stari kist u djedovoj šupi i prvi put osjetila da pripadam sebi.
U malom gradu, kao umjetnik, osjećao sam se zarobljenim u životu bez boje i inspiracije. Okružen ljudima koji nisu razumjeli moju strast i gradom koji je gušio moju kreativnost, krenuo sam na putovanje tražeći smisao u svojoj umjetnosti i životu. No, ponekad potraga za inspiracijom vodi na neočekivana mjesta.
