“Slušaj pažljivo, dragi moj dječače…” šapnuo je otac, njegov glas jedva čujan. Svaki dah bio je borba. Bolest je bila neumoljiva, svakodnevno mu kradući vitalnost. Ležao je u slabo osvijetljenoj sobi, krhak i umoran. Etanu se činio kao sjena snažnog čovjeka kojeg je nekad poznavao. Njegov otac uvijek je bio stup snage, pun života i smijeha. Ali sada… “Sine, molim te, ne napuštaj Jakova… Treba mu netko tko će paziti na njega. On je drugačiji od drugih…”