Ja sam Marija, sedamdesetogodišnja umirovljenica iz Splita. Moj svijet se srušio kad je moj zet Ivan počeo postavljati pravila o tome kada i koliko mogu viđati svoju kćer Anu i unuka Filipa. U ovoj priči dijelim svoju borbu za mjesto u vlastitoj obitelji, osjećaje srama, tuge i nade, te pitanja koja mi ne daju mira.
Sve je počelo jednim telefonskim pozivom koji mi je slomio srce. Moj sin Ivan i njegova supruga Lejla bore se s novcem, a ja sam daleko, nemoćna da im pomognem. Suočavam se s vlastitim predrasudama i osjećajem krivnje dok odbijam čuvati unuka, bojeći se da će Lejla zarađivati više od Ivana.
Moj sin Ivan i njegova supruga Lejla uselili su kod mene nakon što su izgubili posao i stan. Odjednom, moj mirni život pretvorio se u svakodnevnu borbu za privatnost, razumijevanje i poštovanje. U ovoj priči dijelim svoje osjećaje, unutarnje borbe i tražim savjet: kako vratiti svoj dom, a ne izgubiti obitelj?
Kada sam postala baka, osjetila sam da mi se život ponovno ispunio. Željela sam biti podrška svom sinu i njegovoj obitelji, ali nisam ni slutila da će moja prisutnost postati kamen spoticanja. Sada se pitam gdje sam pogriješila i što zapravo znači biti dobra baka u današnje vrijeme.
Nakon očeve smrti, dovela sam majku iz malog mjesta u svoj stan u Zagrebu. Mislila sam da će biti teško, ali nisam bila spremna na sve što je uslijedilo: stare rane, nerazumijevanje i borbu s vlastitim osjećajima. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje smo pogriješile i ima li nade za nas.
