Zovem se Ivana Kovačević i ovo je priča o ljetu kad se naša porodica skoro raspala zbog novca, starenja i davnih nepravdi. Dvorište mojih roditelja postalo je poprište tihih očekivanja, neizgovorenih zamjerki i bolnih istina. I danas se pitam jesmo li ikada imali hrabrosti reći jedni drugima istinu u oči.
Moja mama, sada u sedamdesetima, preselila se kod mene nakon što je ostala sama. Mislila sam da činim pravu stvar, ali ubrzo su se pojavile napetosti između nje, mene, mog muža i djece. Sada se pitam jesam li pogriješila i što zapravo dugujem svojoj obitelji – i majci i djeci.
Nakon što sam smjestio majku u dom za starije, svaki dan me proganja osjećaj krivnje. Borim se s vlastitim odlukama, obiteljskim nesuglasicama i pitanjem jesam li mogao učiniti više. Ova priča je moj pokušaj da pronađem razumijevanje i oprost, kako od drugih, tako i od samoga sebe.
Moja majka, iako zdrava i pokretna, svakodnevno me zove s hitnim zahtjevima, ne shvaćajući koliko mi to otežava život. Između posla, djece i njezinih stalnih potreba, osjećam se kao da se gušim. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem, ali i pokušaj da pronađem ravnotežu između ljubavi prema majci i vlastitih granica.
Baka nikada nije bila samo starica u stolici za ljuljanje. Za mene, ona je bila svjetionik mudrosti i topline. Uvijek sam se smatrao otpornim i empatičnim, ali put brige za nju bio je izazovniji nego što sam ikada mogao zamisliti. S 92 godine, bakino zdravlje se pogoršava, a prije dvije godine dijagnosticirana joj je demencija. Naši dani ispunjeni su i nježnim trenucima i preplavljujućim borbama. Evo pogleda u našu priču koja se nastavlja.
Posvetila sam svoj život odgajanju svoje kćeri, osiguravajući da ima svaku priliku za uspjeh. Odrasla je, preselila se i osnovala vlastitu obitelj. Sada je tišina s njezine strane zaglušujuća, i pitam se jesam li zaboravljena.
