Moja priča počinje u trenutku kad mi kćerka, kojoj sam predala našu obiteljsku kuću, hladno kaže da bih trebala otići. Sve što sam gradila i čemu sam se nadala, srušilo se u jednom razgovoru. Ostala sam sama, pitajući se gdje sam pogriješila i ima li još nade za nas.
U ovoj priči otkrivam kako sam, nakon što me supruga prevarila i ostavila, ostao sam u velikoj kući, okružen rodbinom koja me gleda kao bankomat. S godinama sam naučio tko je uz mene iz ljubavi, a tko iz interesa. Sada, kad osjećam da mi vrijeme istječe, odlučio sam im pokazati da ne mogu sve imati – barem ne ono što je moje srce gradilo.
Moje ime je Ljiljana i cijeli život sam sanjala o miru u vlastitoj kući, daleko od gradske buke. Sada, kad sam napokon pronašla taj mir sa suprugom, suočila sam se s bolnom istinom: naša djeca ne vide naš dom kao utočište, već kao imovinu za prodaju. Ova priča je o borbi između ljubavi prema obitelji i straha od gubitka svega što smo gradili.
Ovo je priča o meni, Sabini, majci petoro djece iz Sarajeva. Nakon što sam cijeli život posvetila svojoj djeci, sada se suočavam s usamljenošću i razočaranjem jer me moji sinovi izbjegavaju i ne pomažu mi. Kroz bolne razgovore i obiteljske nesuglasice, preispitujem gdje sam pogriješila i što znači biti roditelj u današnje vrijeme.
Moja kćerka Ivana me nagovorila da se preselim kod nje i njene obitelji, obećavajući mi toplinu i zajedništvo. Umjesto toga, osjećala sam se kao teret, nevidljiva u vlastitom domu, dok sam pokušavala pronaći svoje mjesto među njima. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i što znači biti majka kad više nisi potrebna.
U trenutku kad je baka pala i više nije mogla ustati, moj život se preokrenuo. Majčina hladna rečenica natjerala me da preispitam obiteljske odnose, osjećaj dužnosti i vlastite granice. Između zidova stare kuće, borila sam se s tugom, krivnjom i pitanjem: što znači biti dobar unuk kad te svi ostave samog?
Moje ime je Ljubica i nakon što su mi noge počele otkazivati, morala sam donijeti tešku odluku i preseliti se kod kćeri Dajane. Naša svakodnevica puna je trzavica, neizgovorenih riječi i starih rana, ali i novih prilika za razumijevanje i ljubav. Kroz smijeh, suze i zajedničke borbe, ponovno otkrivamo što znači biti obitelj.
Sve je počelo jednim pozivom mog brata, kad me pitao mogu li pomoći s našim dedom. Nisam ni slutila da će ta jednostavna rečenica otvoriti stare rane, ali i donijeti novu bliskost u našu obitelj. Ovo je priča o teškim izborima, obiteljskim sukobima i neočekivanoj snazi koju nalazimo u svakodnevnim trenucima.
Zovem se Ljiljana, imam 67 godina, i prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću u Sarajevu kako bih pomogla svojoj djeci da riješe stambeno pitanje. Danas, dok sjedim sama u malom stanu na Grbavici, osjećam se kao da sam izgubila i dom i mjesto u njihovim životima. Ovo je priča o žrtvi, razočaranju i čežnji za obitelji koja se polako udaljava.
Sve je počelo jednim pozivom moje sestre Ivane, koja me zamolila da preuzmem brigu o našem didi Ivi jer ona više nije mogla sama. Isprva sam bila puna otpora, ali kroz zajedničke dane i vrtlarenje, pronašli smo izgubljenu bliskost i smisao. Ova priča je o obitelji, žrtvi i neočekivanoj sreći koja se rodi kad najmanje očekuješ.
Moje ime je Ivana i već godinama balansiram između vlastite porodice i brige za ostarjele roditelje. Svaki dan osjećam krivnju, ali i bijes, dok pokušavam pronaći granicu između dužnosti i vlastitih potreba. Ovo je priča o tome kako je ljubav prema roditeljima postala izvor boli, ali i snage.
Ovo je priča o meni, Ljiljani, umirovljenici iz Sarajeva, koja svakodnevno sjedi uz prozor i broji korake svoje djece. Iako me redovno zovu i pitaju kako sam, osjećam prazninu u tim razgovorima, kao da iza svega stoji samo interes za ono što će ostati iza mene. Kroz sjećanja na teške dane kad sam sama odgajala troje djece, pitam se: je li ljubav nestala ili je samo promijenila oblik?
