Sve je počelo jednim pozivom mog brata, kad me pitao mogu li pomoći s našim dedom. Nisam ni slutila da će ta jednostavna rečenica otvoriti stare rane, ali i donijeti novu bliskost u našu obitelj. Ovo je priča o teškim izborima, obiteljskim sukobima i neočekivanoj snazi koju nalazimo u svakodnevnim trenucima.
Zovem se Ljiljana, imam 67 godina, i prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću u Sarajevu kako bih pomogla svojoj djeci da riješe stambeno pitanje. Danas, dok sjedim sama u malom stanu na Grbavici, osjećam se kao da sam izgubila i dom i mjesto u njihovim životima. Ovo je priča o žrtvi, razočaranju i čežnji za obitelji koja se polako udaljava.
Sve je počelo jednim pozivom moje sestre Ivane, koja me zamolila da preuzmem brigu o našem didi Ivi jer ona više nije mogla sama. Isprva sam bila puna otpora, ali kroz zajedničke dane i vrtlarenje, pronašli smo izgubljenu bliskost i smisao. Ova priča je o obitelji, žrtvi i neočekivanoj sreći koja se rodi kad najmanje očekuješ.
Moje ime je Ivana i već godinama balansiram između vlastite porodice i brige za ostarjele roditelje. Svaki dan osjećam krivnju, ali i bijes, dok pokušavam pronaći granicu između dužnosti i vlastitih potreba. Ovo je priča o tome kako je ljubav prema roditeljima postala izvor boli, ali i snage.
Ovo je priča o meni, Ljiljani, umirovljenici iz Sarajeva, koja svakodnevno sjedi uz prozor i broji korake svoje djece. Iako me redovno zovu i pitaju kako sam, osjećam prazninu u tim razgovorima, kao da iza svega stoji samo interes za ono što će ostati iza mene. Kroz sjećanja na teške dane kad sam sama odgajala troje djece, pitam se: je li ljubav nestala ili je samo promijenila oblik?
Moje ime je Ivana i razapeta sam između brige za svoju malu kćer i starog očuha, Stjepana, koji živi sam u trošnoj kući na selu. Kad sam mu predložila dom za starije, njegov slom me proganjao noćima. Ovo je priča o ljubavi, krivnji i pitanjima na koja ni sama nemam odgovore.
Sjedim sama u hladnoj kući, dok mi kroz glavu odzvanjaju riječi moje kćeri: ‘Više nam ne trebaš.’ Sve što sam gradila i voljela sada mi se čini dalekim, a osjećaj odbačenosti guši me više od zime koja ulazi kroz prozore. Pitam se gdje sam pogriješila i ima li još mjesta za mene u ovom svijetu koji sam stvarala za njih.
Ovo je priča o meni, Ivani, koja je morala donijeti najtežu odluku u životu – smjestiti oca u dom za starije osobe. Suočavam se s osudom sestre i majke, osjećajem krivnje i pitanjem jesam li izdala vlastitu obitelj. Moja svakodnevica je borba između ljubavi, odgovornosti i vlastitih granica.
Gledam mamu kroz staklo doma za starije, dok mi srce puca na pola. Odluka da je smjestim ovdje bila je najteža u mom životu, a sada se pitam jesam li izdao sve ono što nas je povezivalo. Svaka njena suza tjera me da preispitam vlastitu snagu i ljubav.
Ovo je priča o meni, Mariji, ženi koja je cijeli život posvetila svojoj djeci, Ivanu i Lejli. Sada, kada mi je najpotrebnija njihova blizina i podrška, ostala sam sama, suočena s hladnoćom njihovih odluka i vlastitom tugom. Kroz ovu priču proživljavam izdaju, sjećanja i borbu da pronađem smisao u samoći.
U ovoj priči, proživljavam bolan trenutak kad shvatim da me moja djeca više ne trebaju kao prije. Kroz sukobe, tišinu i vlastite sumnje, pokušavam pronaći novi smisao u životu sa suprugom. Ovo je priča o praznini, ali i o tračku nade koji se rađa kad se suočimo s istinom.
U trenutku kada sam morala odlučiti gdje će moja majka provesti ostatak života, našla sam se rastrgana između želja svoje sestre i vlastite savjesti. Prodaja obiteljske kuće otvorila je stare rane i pokrenula lavinu nesuglasica. Ovo je priča o ljubavi, krivnji i teškim izborima koje nitko ne želi donositi.
