Ovo je priča o meni, Emiru, dječaku iz Sarajeva kojeg su godinama zadirkivali zbog velikih ušiju. Kroz bolne školske dane, podršku porodice i jednu brzu operaciju, pronašao sam snagu da zavolim sebe. Možda će se neko prepoznati u mojoj borbi i pronaći nadu.
Na svom prvom danu u novoj školi, osjećao sam se izgubljeno i sam, dok nisam ugledao Lejlu kako plače na klupi. Pristupio sam joj, ne znajući da će taj susret promijeniti ne samo naše živote, nego i cijelu školu. Ovo je priča o hrabrosti, empatiji i borbi protiv predrasuda u društvu koje često okreće glavu od tuđe boli.
Moje ime je Emir i nikada neću zaboraviti dan kada sam pao u nesvijest pred cijelim razredom, dok su me svi gledali, a učitelj Perić okrenuo glavu. Moj otac Adnan nije mogao šutjeti pred nepravdom i ravnodušnošću škole. Ovo je priča o boli, razočaranju i borbi za istinu u društvu koje često bira šutnju umjesto suosjećanja.
Ja sam Ivana, učiteljica hrvatskog jezika u malom gradu na obali. Svakodnevno se borim s lažima, prikrivanjem i nerazumijevanjem između učenika i njihovih roditelja. Kada jedan incident u razredu razotkrije pravu narav pojedinih učenika, moram odlučiti hoću li izabrati istinu ili šutnju, znajući da će svaka odluka imati posljedice.
Prvog dana u novoj školi, dok sam stajao sam na hodniku, čuo sam tihi jecaj iz učionice. Približio sam se i ugledao Lejlu, uplakanu i povučenu, dok su drugi prolazili pored nje kao da ne postoji. Nisam mogao ostati ravnodušan, i taj trenutak promijenio je ne samo naš odnos, nego i cijelu školu.
Moje ime je Adnan i imam šest godina. Umjesto da potrošim novac koji sam dobio za rođendan na igračke, odlučio sam pomoći svom prijatelju iz razreda, što je pokrenulo lavinu dobrote u našem malom gradu. Ova priča govori o tome kako jedno malo djelo može promijeniti mnogo više nego što sam mogao zamisliti.
Na svom prvom danu u novoj školi, osjećao sam se izgubljeno i sam. Tada sam ugledao Lejlu kako plače sama na klupi, i nešto u meni natjeralo me da joj priđem. Taj trenutak promijenio je ne samo nas dvoje, nego i cijelu našu školu.
Zovem se Mirela i majka sam troje djece. Zbog svojih tetovaža svakodnevno se suočavam s predrasudama, od zabrane ulaska u školu moje djece do odbijanja na razgovorima za posao. Ova priča je moj vapaj za razumijevanjem i prihvaćanjem u društvu koje još uvijek teško prašta različitost.
Kao učiteljica u malom gradu, suočavam se s izazovima i frustracijama koje dolaze s radom s djecom i njihovim roditeljima. Svakodnevno svjedočim kako roditelji idealiziraju svoju djecu, nesvjesni njihovih pravih lica. Ova priča otkriva istine koje roditelji često ne žele čuti o svojoj djeci.
