Dok držim Zosinu majušnu ruku u svojoj dok kiša lupa po prozoru, čujem korake svoje svekrve, Vesne, kroz hodnik naše male kuće u Selima. Napetost reže zrak dok mi glas pucajući prelazi preko usana, spremna braniti svoje dijete, a bol starih rana u meni odzvanja glasnije nego zvuk gromova koji tutnje iznad polja. Pitanje – može li se obitelj stvarno oprostiti kad ljubav prelazi u neprijateljstvo – steže mi srce i tjera me da sumnjam u svaki svoj korak.