Moje ime je Lejla i još uvijek pamtim dan kad je sve puklo – kad sam izgubila majku, a otac mi doveo novu ženu u naš dom. U vrtlogu tuge, lažnih osmijeha i pogrešnih izbora, pokušavala sam pronaći smisao i ljubav, ali sam se često osjećala kao stranac u vlastitom životu. Ovo je priča o tome kako sam, kroz bolne istine i obiteljske sukobe, naučila što znači biti iskreno sretna.
Ovo je priča o meni, Mariji, i mom mužu Ivanu, koji smo proveli više od sedamdeset godina zajedno u Travniku. Naša ljubav je preživjela ratove, siromaštvo, izdaje i gubitke, ali najveća borba bila je ona s tišinom koja se uvukla među nas kad su djeca otišla. Danas, dok brojimo godine i uspomene, pitam se jesmo li zaista pronašli sreću ili smo samo naučili živjeti jedno pored drugog.
U trenutku kad sam čula pucanj u haustoru, znala sam da se moj život zauvijek mijenja. Ova priča vodi vas kroz moju borbu s obiteljskim nesuglasicama, gubitkom i pronalaskom snage u prijateljstvu s Eminom, dok zajedno preživljavamo zimu opsade. Na kraju se pitam: što nas zapravo čini hrabrima – borba protiv vanjskih neprijatelja ili onih unutar naših zidova?
Na pedesetu godišnjicu braka, oblačim svoju vjenčanicu i gledam Ivana kako sjedi za stolom, ne sluteći što ga čeka. U tom trenutku, sjećanja na našu mladost, rat, siromaštvo i sve prepreke koje smo zajedno prebrodili naviru poput bujice. Ova večer nije samo slavlje ljubavi, već i podsjetnik na sve ono što smo izgubili i pronašli jedno u drugome.
