Stajala sam pred čovjekom koji je tvrdio da mu je dijete bolesno, dok sam u ruci stezala posljednjih pedeset eura namijenjenih za režije. U njegovim očima vidjela sam očaj, ali u sebi sam nosila uspomenu na prijevaru koja je moju obitelj već jednom ostavila bez sigurnosti. Te noći morala sam odlučiti hoću li pomoći nepoznatom čovjeku ili zaštititi ono malo mira što sam još imala.
Stajala sam na hladnim pločicama našeg stana i držala muževljev telefon dok mi se cijeli život raspadao u nekoliko izbrisanih poruka. Nisam izgubila samo povjerenje u Vedrana, nego i onu mirnu sigurnost s kojom sam nekada zaspala kraj njega. Pokušavam shvatiti može li se oprostiti prešućivanje koje je počelo iz navodne brige, a završilo tako da sam se osjećala potpuno sama.
Nikad neću zaboraviti onaj mračni trenutak kad me probudila vriska iz Saraine sobe. Sve sam dala da ju zaštitim, ali osjećaj bespomoćnosti ukopao mi se pod kožu. Ispred mene se našla najteža odluka života: uzeti je pod ruku i pobjeći, ili je naučiti kako držati čvrsto tlo pod nogama, usprkos opasnosti.